Johann Weyer i De praestigiis daemonum (1563.): liječnik koji je u optuženim ženama vidio bolesne, a ne zle

Tko je bio Weyer?

Prema Binzovoj biografiji iz 1896., Weyer je rođen 1515. ili početkom 1516. u Graveu na Maasu, u Sjevernom Brabantu, u obitelji trgovca ugljenom, hmeljem i škriljevcem. [3] Binz ga smješta kao učenika Heinricha Cornelija Agrippe (o njemu vidi poseban članak) u Bonnu, u njegovoj kući, gdje se pripremao za studij. [3] Oko 1550. prihvatio je ponudu vojvode Wilhelma od Jülicha, Kleavea i Berga da mu bude osobni liječnik. [3] Prema Miglioreu (koji se oslanja na Withingtona), 1578. je pod pritiskom vojvodina nasljednika morao dati ostavku. [2] Binz pak bilježi da je te godine za vojvodina liječnika primljen Weyerov sin Galenus, što tumači kao rasterećenje oca, a na Weyerovu nadgrobnom natpisu stoji da je vojvodi ostao liječnik do smrti. [3] Umro je u veljači 1588., u 72. godini, pozvan bolesniku u Tecklenburg, gdje je i pokopan. [3]

Što je napisao i zašto

De praestigiis daemonum et incantationibus ac veneficiis ("O prijevarama demona, čaranjima i trovanjima") izašlo je prvi put 1563. u Baselu u tiskari Johannesa Oporinusa, u pet knjiga, s carskom povlasticom. [1] Naslovnica ga potpisuje kao "Ioanne Vvie-ro Medico", dakle kao liječnika, a to je važno: kasnije se, prema Binzu, ispričava što kao liječnik zadire u posao pravnika. [1][3] Posvećeno je vojvodi Wilhelmu. [1] Izdanje iz 1568. već ima šest knjiga i naslov "aucti et recogniti" (povećano i pregledano). [4] Dopunjavao ga je i poslije; o popisu demona Pseudomonarchia daemonum, koji je dodan izdanju iz 1577. [3], vidi članak o Lemegetonu.

Sam Weyer svoju svrhu opisuje u četiri sloja: bogoslovnom (pokazati Sotonine spletke prema Bibliji i kako im se oduprijeti), filozofskom (prirodnim razlogom boriti se protiv prijevara koje dolaze od Sotone i od raspaljene mašte takozvanih vještica), liječničkom (pokazati da bolesti kojima se uzrok pripisuje vješticama dolaze iz prirodnih uzroka) i pravnom (predložiti drukčiju kaznu za vještice i vračeve). [2]

Što je Weyer tvrdio

Prema Migliore, Weyerovo je djelo bilo prvi veliki napad u tisku na nauk o vještičarenju iz redova liječnika; i prije njega su neki mislioci pokušali objasniti naizgled nadnaravne pojave prirodnim uzrocima. [2] Njegov argument slijedi.

Priznanja nisu dokaz. Priznanja iznuđena mučenjem Weyer odbacuje u cijelosti. Dragovoljna priznanja objašnjava zabludama: uzrok im je melankolija ili sredstva poput velebilja (belladonne). [2]

Melankolija i đavao. U Galenovoj medicini melankolija je višak crne žuči, a u težim slučajevima donosi tjeskobu, potištenost i priviđenja. Medicinski pisci 16. stoljeća o melankoliji su pisali slično, ali su je, za razliku od Galena, povezivali s đavlom: pomućen um privlači đavla. [2] Weyerova novost bila je što je pričanja optuženih žena protumačio kao melankolična priviđenja: đavao im manipulira tjelesnim sokovima i stvara dojam da su sudjelovale u nečemu nadnaravnom, a one u to toliko čvrsto vjeruju da su spremne priznati. [2]

U posveti vojvodi u prvom izdanju to kaže sažeto: žene koje se nazivaju vješticama ne mogu nikome naškoditi zlom voljom, kletvom ili zlobnim pogledom; njihova je mašta pokvarena skrivenim đavolskim djelovanjem, pa one, kao uznemirene melankolijom, uobraze da su same učinile sve zlo što je donio sam Sotona ili što je prirodno proizašlo iz skrivene Božje odluke. [1] U predgovoru čitatelju opisuje ih kao uglavnom starice slaba duha, koje se drže kod kuće i u kojima đavao lakše zbunjuje maštu. [1]

Zaključak: liječiti, ne spaljivati. Iz toga slijedi da bi sumnjivim ženama trebali pomoći liječnici, a ne suci i tamničari. [2] U kasnijem, šestom dijelu djela Weyer to dopunjuje opisom prakse koju je vidio: prema Binzovu prijepisu, zlobna optužba i glupa sumnja neukog puka sucima su dovoljne da siromašne starice, kojima je đavao pomutio razum, bace u tamnice i predaju mučenju; krive ili nedužne, ne izlaze dok ne priznaju. [3]

Što Weyer nije tvrdio

• Nije poricao đavla. Cijelo je djelo posvećeno Sotoninim spletkama, a Weyer je u njih vjerovao; spor je bio oko toga tko je žrtva. [1][2] Njegov se argument oslanja na vjerovanje da đavao može poremetiti maštu. Scot je, prema Miglioreu, otišao korak dalje od Weyera i tvrdio da demoni nemaju moć u ljudskim poslovima. [2]
• Nije tvrdio da su sve optužene nedužne ili bolesne. Predgovor čitatelju odvaja "lamiae", pomućene žene, od trovača (venefici): za one koji doista truju poziva se na Mojsijev zakon, koji ne dopušta da trovatelji žive. [1] U šestoj knjizi, prema Binzu, svjesni vračevi koji bogohulno vježbaju svoju vještinu trebaju najprije dobiti pouku, a ostanu li tvrdoglavi, kažnjava ih vlast; one koji se služe samo praznovjernom formulom i varaju narod Weyer bi blaže kaznio. [3]
• Nije zahtijevao zakone. U predgovoru čitatelju piše da pravnicima i vlasti ne želi propisivati zakone, nego "iz sućuti" nudi svoje razmišljanje onima koji traže istinu. [1]

Prema Binzu, Weyer je u šestoj knjizi znatno ogorčeniji nego u posveti: poziva suce pred Božji sud, a protiv takvog postupanja navodi odredbe carskog kaznenog zakonika Karla V. o oprezu pri optužbama za čaranje i kažnjavanju lažnih tužitelja. [3]

Kako su ga primili?

Prema Migliore, knjiga je imala tri učinka: Katolička je crkva Weyera stavila na Indeks kao autora prvog razreda, protestanti su spaljivali primjerke knjige, a ona je potaknula i niz književnih protunapada. [2] Binz bilježi da je De praestigiis prvi put zabranjena 1570. u dodatku uz tridentski Indeks koji je u Antwerpenu tiskan po nalogu vojvode Albe; u münchenskom Indeksu iz 1582. Weyer je u prvom razredu, a u rimskim popisima od 1596. knjiga je u drugom razredu, kao bezuvjetno zabranjena. [3] Weyera je zaštitio vojvoda Wilhelm. [2]

Najpoznatiji odgovor stigao je 1580. od Jeana Bodina u djelu Démonomanie des sorciers. Bodin ne poriče da melankolija može izazvati priviđenja, nego tvrdi da žene po svojoj konstituciji nisu sklone melankoliji (hladne su i vlažne, a mjesečnica ih čisti od crne žuči), pa je liječnik koji tako sudi neuk ili zao. [2] Migliore pokazuje da je galenska medicina bila dovoljno dvosmislena da obje strane mogu tvrditi da je u pravu: Weyer je govorio o starim ženama kojima je mjesečnica već prestala. [2] Scot je u Engleskoj 1584. prihvatio Weyerovu tezu o melankoliji (vidi članak o Scotu), a kralj Jakov ih je obojicu napao u Daemonologie (1597.). [2]

Migliore zaključuje da Weyerov problem nije bila šutnja koju su mu nametnuli, nego to što je novu ideju postavio unutar starog sustava: nije osporio zamisao da su prirodni i nadnaravni uzroci bolesti istodobno mogući. [2]