Reginald Scot i The Discoverie of Witchcraft (1584.): skeptik koji je pisao protiv lova na vještice

Godine 1584. kentski zemljoposjednik objavio je knjigu u kojoj tvrdi da optužene vještice nisu opasne, nego siromašne, stare i pomućene žene; kralj Jakov odgovorio je vlastitom knjigom, a o spaljivanju Scotova djela kruži priča kojoj nedostaje dokaz.

Naslovnica prvog izdanja knjige The Discouerie of Witchcraft iz 1584.: tiskani naslov s nabrajanjem tema, među njima "the lewde dealing of witches and witchmongers is notablie detected", ispod njega "Reginald Scot, Esquire" i godina 1584.
Naslovnica prvog izdanja knjige Reginalda Scota The Discoverie of Witchcraft, London 1584., primjerak Bostonske javne knjižnice (Boston Public Library), javno vlasništvo, Wikimedia Commons

Ukratko

  • Reginald Scot, zemljoposjednik iz Kenta koji je umro 1599., 1584. je u Londonu objavio *The Discoverie of Witchcraft*, knjigu protiv vjerovanja u moć vještica i protiv progona optuženih žena. [1]
  • Njegov je glavni argument da optužene vještice ne mogu činiti ono što im se pripisuje: pakt s vragom, let zrakom i urok nisu, tvrdi on, ni u Svetom pismu ni u zdravom razumu. Optužene vidi kao stare, siromašne i često pomućene žene kojima treba sažaljenje, a ne lomača. [1]
  • Jakov VI. (kasnije engleski Jakov I.) napao ga je u spisu *Daemonologie* (1597.). Priča da je dao spaliti primjerke Scotove knjige potječe iz kasnijih izvora, a urednik pretiska iz 1886. nije za nju našao izravan dokaz. [1][2]
  • O Scotovu opisu "vještičjih masti" vidi poseban članak; ovdje je riječ o piscu i o cijeloj knjizi. [1]

Tko je bio Reginald Scot?

Svi kasniji životopisi temelje se na Woodu. Brinsley Nicholson, urednik pretiska iz 1886., navodi životopis iz Woodova djela Athenae Oxonienses (izdanje 1691.): Scot je bio mlađi sin Sir Johna Scota iz Scots Halla kraj Smeetha u Kentu, s oko 17 godina poslan je na Oxford, ali se vratio bez akademskog naslova, nastanio se u Smeethu i čitao rijetko čitane pisce, a slobodno se vrijeme posvećivao poljodjelstvu i vrtlarstvu. [1] Od njegovih ranijih spisa Wood navodi priručnik o uzgoju hmelja (A perfect platform of a Hop-garden, London 1576.). [1] Oporuku je sastavio 15. rujna 1599., a umro je 9. listopada iste godine. [1]

Zašto je napisao knjigu?

Sam Scot u posveti i u predgovoru nabraja razloge, a Nicholson dodaje vlastito tumačenje okolnosti. Scot piše da mu je cilj, prvo, da se slava i moć Božja ne svedu na "ruku ili usnu" zle starice; drugo, da se pokaže da evanđelje stoji i bez takvih "gluposti"; treće, da se prema optuženima ima pokazati kršćansko sažaljenje umjesto okrutnosti, jer su oni, kako piše, "najmanje sposobni od svih da govore u svoju obranu". [1]

Zakon protiv vještičarstva donesen je 1563. [3], ali Nicholson smatra da tada nije bilo straha; on je došao poslije. Nicholson Scotove godine smješta u doba rastućeg straha: Jewelova propovijed pred kraljicom 1572., u kojoj biskup tvrdi da su vještice "čudesno" umnožene, te veliki proces u St Osythu 1582., za koji je sudac Brian Darcie dao tiskati svjedočanstva. [1] Prema Nicholsonovu zaključku (to nije Scotova izjava) na pisca su utjecali i slučajevi iz njegova kraja koji su završili raskrinkavanjem: "Sveta djevica iz Kenta" (Holy Maid of Kent), westwellska trbuhozborka i nizozemski "čudotvorac" iz Maidstonea. [1]

Što Scot tvrdi?

U predgovoru čitateljima Scot ne traži da mu se vjeruje na riječ, nego da čitatelji usporede njegove riječi sa svojim iskustvom i s Božjom riječju. [1] Tvrdi da riječi kojima se u latinskom nazivaju vještice (sagae, thessalae, striges, lamiae) nema ni u Starom ni u Novom zavjetu, da Krist nijednom ne spominje vješticu te da ni on ni Mojsije ne govore o pogodbi s vragom, o letu zrakom, o premještanju žita s polja na polje ni o ranjavanju djece i stoke riječima ili čarolijama. [1]

Jednu vrstu optuženih opisuje kao starice, često siromašne, mrzovoljne i "praznovjerne", koje se, vođene melankolijom, uvjere da su same zakrivile nesreće koje se događaju oko njih; ljudi ih se boje i zato im daju što traže, a one počinju vjerovati da imaju moć koju nemaju. [1] Opis je pun predrasuda o starosti i siromaštvu (Scot među optužene ubraja i "papiste"), ali služi njegovoj tezi: oni koji se optužuju za vještičarstvo nisu opasni nego bespomoćni.

Posebno prigovara načinu na koji se sudi. Citira Brentiusa: kad su pogani progonili kršćane, puk je, čim bi netko bio optužen da vjeruje u Krista, vikao ad leonem ("lavu"), a sad, čim je žena optužena za vještičarstvo, viče ad ignem ("na lomaču"). [1] Napada i pisce koji su vještičarstvo opisivali kao stvarnu opasnost: priču koju navodi smatra vjerodostojnijom od "Sprengerovih bajki i Bodinovih brbljarija" (Sprengers fables, or Bodins bables), a jedno poglavlje najavljuje riječima da je Bodin, napadajući Weyera, uhvaćen u lažnom grčkom. [1]

Scot ne tvrdi da ne postoje vragovi, nego da ne djeluju onako kako tvrde "vještičari" (witchmongers). U jednoj od rasprava piše da, i kad bi vragovi mogli činiti to što se pripisuje, iz toga ne slijedi da to mogu činiti vještice. Čak i kad bi svi vragovi u paklu pomrli, a sve engleske vještice bile spaljene ili obješene, kaže, kiša, tuča i oluje bi dolazile jednako, jer ih određuje Božja volja, sastav elemenata i putanje planeta. [1] Naslovnica knjige najavljuje i raspravu "o naravi i biti duhova i vragova", dodanu na kraj. [1]

Knjiga se ne bavi samo sudskim procesima: naslovnica obećava razotkrivanje "spletki vračeva" (knauerie of coniurors), a Nicholson bilježi da je Scot preuzeo i krive prijevode Weyerove Pseudomonarchia daemonum (od autora koji se potpisuje samo inicijalima T. R.; Nicholson drži da je Scot taj materijal najvjerojatnije preuzeo preko njega) (vidi članak o Pseudomonarchiji). [1] Njegov dug Johannu Weyeru (u izvorima Wier, njemačkom liječniku) Nicholson vidi uglavnom u dugom popisu primjera. [1]

Kako je knjiga primljena?

Najpoznatiji suvremeni odgovor stigao je s najviše razine. Jakov, tada škotski kralj, u predgovoru Daemonologie (tiskane 1597.) piše da je knjigu napisao protiv "dvojice" pisaca: jedan je "Scot, Englez", koji se "ne stidi u javnom tisku poricati da može biti nečega takvog kao što je vještičarstvo" i time podržava "staru zabludu saduceja" u poricanju duhova; drugi je Weyer, kojega optužuje da je zapravo sam bio među onima koje brani. [2] Nicholson bilježi da je u prvoj godini Jakovljeve engleske vladavine donesen zakon protiv vještičarstva koji je ukinuo raniji elizabetanski i za prizivanje zlog duha propisao smrtnu kaznu. [1]

Nicholson bilježi da je Scotova knjiga unatoč tome ostala tražena: ponovno je tiskana 1651. i 1665., a u Leidenu je 1609. i 1637. objavljen nizozemski prijevod (Nicholson prema Voetiusu navodi da je preveden polemički dio knjige). [1]

Legenda

Prema bilješci što je Nicholson citira iz Colea (u Blissovu izdanju Woodova djela), svi primjerci prvog izdanja Scotove knjige koji su se mogli pronaći spaljeni su po naredbi Jakova I. [1]

Nicholson u uvodu iznosi da je Jakov knjigu dao spaliti po javnom dželatu, ne samo jedan primjerak nego koliko ih se moglo naći, kao zabranjenu knjigu (*liber prohibitus*), a zatim priznaje da za to nema izravnog dokaza; Cole tu tvrdnju preuzima iz *Historical Dictionary*, a Nicholson njezin trag vidi u Voetiusu (1659.). [1]

Ključne osobe i pojmovi

  • Reginald Scot: Engleski zemljoposjednik i pisac, autor knjige iz 1584. [1]
  • Brinsley Nicholson: Urednik pretiska iz 1886., autor opsežnog uvoda s Scotovim životopisom. [1]
  • Jakov VI. i I.: Škotski, potom engleski kralj; u *Daemonologie* (1597.) napada Scota. [1][2]
  • Johann Weyer (Wier): Njemački liječnik, Scotov prethodnik u kritici lova na vještice. [1][2]
  • Jean Bodin: Francuski pisac čije tvrdnje Scot izravno pobija. [1]
  • *Witchmonger*: Scotov izraz za one koji vjeruju u vještičju moć i progone vještice. [1]

Što znamo

  • Knjiga je izašla u Londonu 1584. pod naslovom *The Discoverie of Witchcraft*; naslovnica najavljuje da se u njoj "opako postupanje vještica i vještičara" (*lewde dealing of witches and witchmongers*) razotkriva. [1]
  • Scot argumentira Biblijom i zdravim razumom, a ne poricanjem svih nadnaravnih sila: osporava da vještice imaju moć koja im se pripisuje. [1]
  • Jakov VI. (I.) ga je u *Daemonologie* javno napao, nazvavši njegovo stajalište zabludom saduceja. [2]
  • Priča o spaljivanju knjige po Jakovljevoj naredbi nije potvrđena: Nicholson piše da nije našao nijedno englesko suvremeno ni rano svjedočanstvo o tome i da je za nju doznao iz njemačkog izvora, ali drži da je vjerojatna jer je Jakov u vještičarstvo vjerovao kao u članak vjere i jer su se za njegove vladavine javno spaljivale i druge knjige. [1]
  • Nicholson, ne našavši izravan dokaz, u prilog spaljivanju navodi da primjeraka nema u knjižnicama katedrale sv. Pavla, Lambetha i Sion Collegea; to je njegov posredni argument, ne dokaz. [1]

Otvorena pitanja

  • Je li Jakov zaista naredio spaljivanje Scotove knjige, i kada? Nicholson nije našao izravni dokaz, a priča dolazi iz kasnijih, uglavnom nizozemskih i njemačkih navoda. [1]
  • Koliko je na Scota utjecala Weyerova knjiga, a koliko vlastito iskustvo? Nicholson nagađa i jedno i drugo, ali odgovor nije dokumentiran. [1]

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • Gaskill, M. Witchfinders: A Seventeenth-Century English Tragedy. London: John Murray, 2005.
  • Macfarlane, A. Witchcraft in Tudor and Stuart England. London: Routledge and Kegan Paul, 1970.
  • Za Scotov opis "masti za let" vidi članak o vještičjim mastima u Scotovu izvješću.

Izvori