Frankenstein i alkemičari koje je Victor čitao

Što Victor čita i zašto

U drugom poglavlju Victor priča kako je s 13 godina, zatočen lošim vremenom u gostionici kraj Thonona, našao svezak djela Cornelija Agrippe. Otvorio ga je ravnodušno, ali ga je teorija koju autor pokušava dokazati i "čudesne činjenice" koje navodi brzo zapalila. [1] Otac je pogledao samo naslovnicu i rekao: "Ah, Cornelije Agrippa! Dragi Victore, ne gubi vrijeme na to; to je žalosno smeće." [1] Victor poslije zaključuje da bi bio odbacio Agrippu da mu je otac objasnio kako su njegova načela posve opovrgnuta i da je uvedena moderna znanost s većim, stvarnim moćima; no otac nije pokazao da poznaje sadržaj knjige, pa je Victor nastavio čitati. [1]

Kod kuće nabavlja sva Agrippina djela, a potom i djela Paracelzusa i Alberta Velikog, čita ih "s užitkom" i vidi u njima blago poznato rijetkima. [1] Pod vodstvom tih "novih učitelja" traži kamen mudraca i eliksir života; zaokuplja ga ovaj potonji, jer bi slava bila golema kad bi mogao istrijebiti bolest i učiniti čovjeka neranjivim za sve osim za nasilnu smrt. [1] Navodi i da su mu omiljeni autori obećavali prizivanje duhova i đavla; kad mu zazivi nisu uspijevali, krivicu je pripisivao vlastitoj neiskusnosti, a ne nedostatku vještine učitelja. [1]

Što ga odvraća

Oko petnaeste godine Victor gleda kako munja pogađa stari lijepi hrast pred kućom: stablo nestaje, ostaje samo spaljen panj, a sutradan se pokaže da je drvo razdrto na tanke vrpce. [1] Uz Victora je tada čovjek velikog znanja iz prirodne filozofije, koji objašnjava svoju teoriju o elektricitetu i galvanizmu; ona je, piše Victor, bacila u sjenu Agrippu, Alberta i Paracelzusa, "gospodare njegove mašte", pa se okrenuo matematici. [1]

Na sveučilištu u Ingolstadtu profesor Krempe pita ga je li doista gubio vrijeme na takve knjige: "svaki trenutak koji ste potrošili na te knjige posve je izgubljen", a te su mašte "tisuću godina stare i pljesnive"; čudi se što u prosvijećenom dobu nalazi "učenika Alberta Velikog i Paracelzusa" i traži od Victora da počne iznova. [1] Profesor Waldman se imenima Agrippe i Paracelzusa osmjehuje, ali "bez prijezira": ti su ljudi, kaže, svojom neumornom revnošću dali suvremenim filozofima većinu temelja njihova znanja, a trud nadarenih, makar i krivo usmjeren, rijetko ne pridonese trajnoj koristi čovječanstva. [1]

Waldmanov pohvalni govor modernoj kemiji u tom je poglavlju presudan: "Drevni učitelji ove znanosti obećavali su nemoguće i nisu izveli ništa. Moderni majstori obećavaju vrlo malo; znaju da se metali ne mogu pretvarati i da je eliksir života utvara; ali ti filozofi, čije ruke kao da su stvorene samo da se petljaju u prljavštini, a oči da zure u mikroskop ili lončić, doista su izveli čuda." [1] Victor taj govor doživljava kao sudbinu: "Toliko je učinjeno, uzviknula je duša Frankensteinova; više, daleko više, ja ću postići." [1] Krempe ga poslije, dok Victor napreduje, uz lukav osmijeh pita kako ide Cornelius Agrippa, a kad se Victor istakne, o njemu govori kao o mladiću koji je "prije nekoliko godina vjerovao u Cornelija Agrippu kao u evanđelje", a sad je na čelu sveučilišta. [1]

Odakle građa za stvorenje

U četvrtom poglavlju Victor opisuje svoj rad u samotnoj sobi pod krovom, koju naziva svojom "radionicom prljavog stvaranja"; mnogo građe, kaže, dobavljale su mu "secirna soba i klaonica". [1] U tom opisu nema ni kamena mudraca ni eliksira: roman razdvaja ono što je Victor čitao u mladosti od onoga što radi kao student prirodnih znanosti. [1]

Tko su bili ti pisci

• Cornelius Agrippa: prema Morleyju (1856.), 1509. i 1510. kao dvadesettrogodišnjak svoje je znanje o magiji sustavno izložio u prvom nacrtu Triju knjiga o magiji (De occulta philosophia), a pred kraj života proglasio je neizvjesnost i ispraznost umjetnosti i znanosti. [2]
• Paracelzus (1493.-1541.): prema Stillmanu, kemičari njegova doba dijelili su se na obrtnike (rudnici, metali, lončarstvo, staklo, bojenje) i mistike koji su okultnim sredstvima pokušavali pretvoriti kovine u zlato ili srebro ili naći eliksir koji produljuje život. [3]
• Albert Veliki: dominikanac rođen oko 1200., umro 1280. u Kölnu; kratko je bio biskup Regensburga (1260.–1262.). Poslije njegove smrti pod njegovim su imenom kolale brojne knjige koje nije napisao. [4]

Victor ih zajedno naziva svojim "učiteljima", a njihove nauke "opovrgnutim sustavima". [1]