Albert Veliki

Tko je bio Albert?

Albert je rođen oko 1200. u Lauingenu u Švapskoj, u plemićkoj obitelji u službi grofa od Bollstädta. Vjerojatno je studirao na umjetničkom fakultetu u Padovi, gdje je 1223. postao dominikanac. Nastavio je studij u Kölnu, a potom je predavao u samostanima u Hildesheimu, Freiburgu im Breisgau, Regensburgu i Strasbourgu. [1] Početkom 1240-ih poslan je u Pariz, gdje je 1245. stekao naslov magistra teologije i poučavao do 1248. Tada je otišao u Köln osnovati novo dominikansko učilište (studium generale), u pratnji mladog Talijana kojega je upoznao i poučavao u Parizu, Tome Akvinskoga. [1]

U Kölnu je vodio učilište i predavao do 1254., kad su ga dominikanci izabrali za provincijala Teutonije. Protiv snažne želje poglavara reda 1260. prihvatio je problematičnu biskupiju u Regensburgu, a 1262. razriješen je dužnosti, nakon čega je propovijedao križarski rat u njemačkim zemljama. Poslije poučavanja u Würzburgu i Strasbourgu (1264.-1269.) vratio se u Köln, gdje je umro 1280. [1] Papa Pio XI. proglasio ga je 1931. svecem i crkvenim naučiteljem, a Pio XII. deset godina poslije zaštitnikom prirodoslovaca; posmrtni ostaci počivaju u kripti dominikanske crkve sv. Andrije u Kölnu. [1]

Prirodoslovac među Aristotelovim tumačima

U vrijeme kad su na latinski Zapad stizali grčki i arapski spisi o filozofiji, matematici, astronomiji i medicini, Albert je bio među onima koji su ih tumačili i uklapali u kršćanski pogled na svijet. [1] Na početku Fizike, prvog od brojnih parafrastičkih tumačenja Aristotela (1251.-1252.), napisao je da piše na zahtjev subraće koja su godinama tražila knjigu iz koje bi mogla steći potpuno znanje o prirodnoj znanosti, i da će slijediti Aristotelov red i smisao uz vlastita pojašnjenja. [1] Kritičko izdanje njegovih djela, započeto 1950-ih, trebalo bi imati više od 40 velikih svezaka. [1]

Spisi O mineralima, O biljkama i O životinjama bave se vrstama i rodovima prirodnih tijela. U njegovim se prirodoslovnim spisima ističu poštovanje prema iskustvu, česta spominjanja osobnih promatranja i ponegdje čak pokusi, osobito o mineralima, biljkama i životinjama. Matematičke je alate smatrao korisnima barem u dijelu proučavanja prirode, osobito u astronomiji i optici. Ipak nije shvatio u kojoj bi mjeri koristila opća matematička metoda i dosljedna hipotetsko-deduktivna pokusna metoda, dvije bitne odlike moderne znanosti. [1]

Što je mislio o magiji i alkemiji?

Povjesničar Lynn Thorndike (1923.) primjećuje da Albert magiju spominje u biblijskim i aristotelovskim tumačenjima te u teološkim i prirodoslovnim spisima, ali da su ti navodi međusobno teško usklađeni. U teološkim spisima uglavnom ponavlja tradicionalno kršćansko stajalište: magija je zločinska i povezana s demonima, a njezina se čuda valja razlikovati od božanskih; ipak pohvaljuje magiju mudraca s Istoka iz Matejeva evanđelja. [2] U prirodoslovnim spisima priznaje skrivena svojstva i čudesa u prirodi u koja danas više ne vjerujemo, a nauk o likovima urezanim u kamenje prema položaju zvijezda naziva dobrim naukom. [2]

U djelu O mineralima Albert, prema Thorndikeu, smatra da je preobrazba metala ljudskom vještinom moguća, ali da je alkemičari još ne izvode pravom metodom, a one koji metal samo oboje naziva varalicama. U drugim ulomcima o alkemiji, piše Thorndike, govori bez prijekora i naizgled s poštovanjem. [2] Thorndike navodi i da u rukopisima ima gotovo tucet različitih alkemijskih rasprava pripisanih Albertu. [2]

Odakle ugled čarobnjaka?

Thorndike navodi da su ga i njegovi hvalitelji, prema djelu Histoire littéraire de la France, nazivali "velikim u magiji, većim u filozofiji, najvećim u teologiji". [2] Johannes Trithemius, opat iz Sponheima (1462.-1516.), u pismu u kojem se brani od optužbe za magiju navodi Alberta kao primjer: neuki ga, kaže, još uvijek nepravedno drže čarobnjakom, a Albert je poznavao prirodnu magiju i nedužno pročitao mnoge praznovjerne knjige pokvarenih ljudi, jer zlo nije u znanju nego u djelovanju. [2] Albertov životopisac Petar iz Pruske, prema Thorndikeu, poricao je neke pučke priče o Albertovim čarolijama, ali je Albertu pripisao mnoga pobožna čuda i osudu alkemije u djelu O mineralima, što Thorndike drži teško objašnjivim jer Albert u istom djelu smatra preobrazbu metala mogućom, a o alkemiji i drugdje govori bez prijekora. [2]

Speculum astronomiae: knjiga s upitnim autorom

Speculum astronomiae ("Zrcalo astronomije") kritička je bibliografija astroloških i srodnih spisa. U uvodu autor objašnjava da su neka djela neprijateljska prema kršćanstvu zapravo nekromantska, a lažno se predstavljaju kao astronomija; zbog toga su pod sumnju došle i bezazlene knjige, pa je sastavio popis jednih i drugih. [2] Zatim brani astronomiju i prosudbenu astrologiju, a astrološke likove dijeli na tri vrste. Prva dva uključuju zazivanje imena anđela ili duhova, odnosno ispisivanje znakova, i autor ih oštro osuđuje; treća je vrsta čisto astronomska, a autor u njoj vidi mnogo dobra. [2]

Djelo se tradicionalno pripisuje Albertu. Thorndike bilježi da je oko 1910. Pierre Mandonnet predložio Rogera Bacona kao autora, prema Thorndikeu bez rukopisnog dokaza. Prije njega je, u 17. stoljeću, na tu pomisao došao Gabriel Naudé, a Pico della Mirandola krajem 15. stoljeća među prvima je posumnjao u Albertovo autorstvo, kako bi oslabio pozivanje astrologa na Albertov autoritet. [2]

Thorndike je u rukopisima i katalozima nalazio spis redovito pripisan Albertu, nikad Baconu. U jednom ili dva rukopisa druga ruka predlaže "magistra Filipa, pariškog kancelara", a Albertu ga pripisuju i tri rukopisa iz 14. stoljeća u Amplonijevoj zbirci u Erfurtu, prema Schumovu katalogu te zbirke (1887.), te autori poput Pierrea d'Aillyja i Gersona. Sam je zaključio da ima malo razloga za sumnju u tradicionalno pripisivanje. [2]

Tri spisa o tajnama

Thorndike razlikuje Speculum od triju spisa koji su kolali pod Albertovim imenom, a čije je autorstvo, kako piše, dvojbenije: Experimenta Alberti (u tiskanim izdanjima Liber aggregationis, zbirka o svojstvima bilja, životinja i kamenja), De mirabilibus mundi i De secretis mulierum. [2] Prva dva spisa Albert, čini se, ne navodi po naslovu ni u jednom nesumnjivo vlastitom djelu. [2] Experimenta većina rukopisa izričito pripisuje Albertu, a Thorndike drži da je zbirka, ili barem njezina jezgra, nastala u 13. stoljeću. Rukopisa spisa De mirabilibus mundi ima mnogo manje, a dominikanska bibliografija iz 14. stoljeća taj spis navodi pod Arnoldom iz Liègea, ne pod Albertom. [2] Prema Thorndikeovu pregledu kataloga Britanskog muzeja, ta su dva spisa tiskana u otprilike onoliko izdanja koliko i sve ostale Albertove brojne knjige zajedno. [2]

Thorndike navodi da su neki noviji pisci Experimenta i De mirabilibus mundi prihvaćali kao Albertova, a drugi ih odbacivali kao krivo pripisane. Sam osporava dio argumenata protiv Albertova autorstva zbirke Experimenta (primjerice stilske) i ne daje konačan odgovor. [2]

"Egipatske tajne": knjiga tiskana pod Albertovim imenom

Naslovnica jednog izdanja glasi Albertus Magnus: Being the Approved, Verified, Sympathetic and Natural Egyptian Secrets, or White and Black Art for Man and Beast, s napomenom da je prevedeno s njemačkoga. U sadržaju su pučki lijekovi i postupci, primjerice protiv groznica i padavice, za otkrivanje lopova i vraćanje ukradene imovine, a na naslovnici je autor, među ostalim, nazvan alkemičarem i čarobnjakom. [4] Za izdanje istog naslova iz 1900. pripisivanje Albertu Magnusu smatra se neautentičnim. [5] Knjiga vjerojatno nije djelo Alberta Velikoga, prvi put je tiskana početkom 18. stoljeća i riječ je o utjecajnoj njemačkoj knjizi narodnih lijekova. [6]