Fortis i Lovrić o Morlacima: vještice, zapisi i vukodlaci

Dvije knjige, dva pogleda

Alberto Fortis objavio je Viaggio in Dalmazia u Veneciji 1774. godine. Uz prirodnu povijest, koja je prema Lovriću bila njegov glavni predmet, donosi i opis običaja Morlaka. [1][2] Lovrić u predgovoru svojih Osservazioni sopra diversi pezzi del Viaggio in Dalmazia (1776.) piše da bi Fortisovo djelo bilo vrlo cijenjeno da je snazi uma pridružio točnost, ali da u opisu običaja ima tako velikih pogrešaka da ga "narodni duh" obvezuje na ispravak, kako se čitatelji ne bi slijepo pouzdali u nešto posve novo. [2] Svoje opaske ograničava na kraj od izvora Cetine do Trilja, uz područja Knina i Sinja, i obećava da će razloge iznijeti bez vrijeđanja. [2]

Obojica o vjerovanjima pišu kao obrazovani ljudi 18. stoljeća i izlažu ih s podsmijehom. Zato su njihovi tekstovi vrijedni kao svjedočanstva o tome kako je obrazovani svijet 18. stoljeća gledao na narodno vjerovanje, a tek uvjetno kao opis samog vjerovanja. [1][2]

Što Fortis piše o vješticama

U poglavlju o praznovjerju Fortis tvrdi da su Morlaci, bilo rimskog bilo grčkog obreda, jednako čvrsto uvjereni u stvarnost vještica, vila, čaranja, noćnih ukazanja i vračanja kao da su vidjeli tisuću primjera. [1] Žene, piše, "stotinu su puta plašljivije i maštovitije" od muškaraca, a neke koje često čuju da ih zovu vješticama i same u to povjeruju; stare vještice poznaju mnoge čarolije, a jedna od najčešćih je prenošenje mlijeka tuđih krava u vlastite. [1] Pripovijeda i priču koju je čuo: mladiću su dok je spavao dvije vještice izvadile srce da ga ispeku i pojedu; prosjački je fratar sve vidio, ali ga one nisu pustile da se pomakne, a kad su se vještice namazale mašću i odletjele, fratar je ispečeno srce vratio mladiću, koji je, pojevši ga, ozdravio. [1] Fortis se tome ironično ruga: fratar se kune da je istina, a narod ne smije posumnjati da mu je vino pomutilo vid. [1]

Isti odlomak spominje i žene koje poništavaju čini: uz čarobnice postoje one koje ih razvezuju, a posumnjati u moć jednih i drugih bilo bi, kaže Fortis, gore od nevjere. [1]

Kako Lovrić odgovara

Lovrić ima poseban odjeljak "Streghe" i u njemu ne brani vjerovanje, nego ga i sam prikazuje kao praznovjerje. Piše da se vještičarenjem bave lukavci i prosjaci, a od žena obično one koje su, kad dođu u određenu dob, ogorčene što nemaju muža, i uspoređuje ih s grčkim sibilama koje su prorokovale radi prehrane. [2] Navodi vjerovanje da vještice noću lete i vade srce djeci u kolijevci, da se pretvaraju u leptire i da im je dom orahovo drvo; kaže da su starim Rimljanima poznate slične predaje, ali da među njima nije bilo fanatika koji bi spaljivali one koji su se izdavali za vješce. [2] Prema Lovriću, Morlaci su nekoć svakoga za koga bi mislili da je vještac htjeli spaliti, a to ne smatra naslijeđem od Rimljana. [2] Lovrić se poziva na Tartarottija, koji je, kaže, očito dokazao koliko su glupi oni koji vjeruju u vještice, i navodi stih da u vještice vjeruju samo glupi. [2]

Lovrić spominje i žene koje od vještica štite, ali samo uz plaćanje; jedna mu je rekla da je, kad vještice pojedu srce, najdjelotvornije sredstvo pojesti pečenog puža, jer će srce ponovno izrasti. [2] Najveće svoje pothvate vještice čine, piše, noću uoči sv. Jurja i na ivanjsku noć; u toj noći tko bi mogao ubrati sjeme paprati znao bi sve što se zbiva na svijetu, ali mu vještice ne daju pristupiti. [2] Na vratima kuća često visi vučji ili volovski rep, a Lovrić pretpostavlja da je to ostatak starog rimskog običaja stavljanja vučje glave na vrata protiv uroka. [2]

Gdje se razilaze oko vukodlaka

Fortis piše da Morlaci vjeruju u vampire, kojima, kao u Transilvaniji, pripisuju sisanje dječje krvi. [1] Kad umre netko za koga se sumnja da će postati vukodlak, režu mu tetive u koljenima i ubadaju ga iglama jer vjeruju da poslije toga ne može hodati; ima i onih koji od nasljednika traže da ih tako postupe. [1]

Lovrić to izričito osporava: vampirima se, kaže, ne pripisuje sisanje dječje krvi, kako piše Fortis, a Morlaci ne vjeruju ni čudesa koja Fortis o vampirima pripovijeda niti ubadaju tetive da ne bi postali vampiri. [2] On vampire opisuje drukčije: to su noću lutajući duhovi, sastavljeni od čovjekove kože koju je đavo napuhao i napunio krvlju; takva sudbina, kaže, zadesi one preko kojih od smrti do ukopa prijeđe neka životinja, na primjer pas, mačka ili miš. [2] Prema njemu vampiri nasrću na žene, a protiv njih postoje posebna sredstva koja daju svećenici. [2] Iz samih se tekstova ne može utvrditi tko je bliži stvarnoj praksi. [1][2]

Zapisi: svetost ili trgovina

I jedan i drugi pišu o zapisima, malim listićima s napisanim riječima za koje se vjeruje da liječe bolesti i tjeraju uroke; prema Fortisu nose se prišiveni uz kapu ili vezani volovima na rogove. [1][2] Fortis govori o njima s oštrom osudom: smatra ih sablažnjivom robom i "krpicama" koje prodaju svećenici, a prodaje se i Turcima, što samo podiže ugled te trgovine. [1] Lovrić opisuje isti običaj, ali ga ublažava: zapis je presavijen listić veličine jednog ili dva nokta, a u njemu ponekad nema ničega; dijele ga neki župnici, i dok mnogi to čine radi nedopuštene zarade na lakovjernosti, drugi, kako sumnja, to čine iz čiste nevinosti i dobrote. [2] Lovrić navodi Fortisovu tvrdnju da dolazak Turaka po zapise održava ugled te trgovine, ali njegov detalj o milodarima za mise odbacuje kao besmislicu. [2]