Vilovski ulom i vilovska kola u Zborniku

Tko je zapisao priče o vilama?

Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena objavljivala je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Tri zapisivača iz njegovih svezaka bilježe vjerovanja o vilama. Ivan Filakovac opisao je vjerovanja u Retkovcima u Slavoniji (knjiga X, 1905.), Josip Lovretić vjerovanja na Otoku kraj Vinkovaca (knjiga II, 1897., i knjiga VII, 1902.), a Ivan Zovko vjerovanja u Herceg-Bosni (knjiga VI, 1901.). [1][2][3][4] O ljepoti vila ti zapisi govore malo; više govore o kazni, bolesti i znanju o travama.

Nedobrice u Retkovcima

Filakovac piše da se vile u Retkovcima zovu i Nedobrice. Opisuje ih kao žene jako lijepa struka, u dugačkoj bijeloj odjeći i zlatne kose, kojima nitko nije vidio lice. Viđaju se pred sumrak ili u zoru na livadama, uz rub šume, uz vodu i na smetlištu. Po naravi su, prema njegovu zapisu, vile ljudima rđave, pa im je zato i ime Nedobrice. Tko im nije po volji, boluje cijeloga života, ostaje nakazan ili brzo umre, a koga zavole, postaje vidovit: vrač, bajač ili liječnik koji poznaje trave od smrti i života. [1]

Vilovsko kolo prepoznaje se po zvuku i po tragovima. Čuje se kako gajdaš svira, a rog njegovih gajdi "govori" "damu! damu!", dok vile poklikuju "Ih! Ih!". Sutradan se na travi vidi veliki utabani krug, u sredini utaban prostor na kojem je stajao gajdaš, i bijela pjena koju svijet zove "vilovskom pljuvankom". Vile rađaju djecu, a kršćenje vilovskog djeteta obavlja se noću pod velikim deblom; tko im pokvari veselje, na njega bacaju kazne. [1] Filakovac prenosi i pripovijest svoga pokojnog oca, koji je kao momak s bratom jedne večeri čuo gajde preko vode i u strahu pobjegao, a drugom je prilikom, po danu, našao travu ugaženu poput velikog kotača. [1]

### Djed Joza Šibalić

Najdulji je zapis o Jozi Šibaliću iz Retkovaca, koji je zapisivaču ispričala majka. Joza je bio stanar na stanu u Nadiševcima, u retkovačkom ataru. Pasao je goveda kraj groblja, a u sumrak je pod grabovima uz put ugledao dvije bijele žene koje su mu rekle: "Idi s nama!" Odbio je, ali su ga vile upregnule pod kola, sjele u njih i potjerale prema Ivankovu. Vozile su ga do Ivankova, pa u Kovar na igranje, a potom u Vrpolje na kršćenje vilovskog djeteta. Kad su se provezli pokraj nekog križa, uhvatio se za njega i zazvao Isusa, ali mu, kaže pripovijest, ništa nije pomoglo. [1]

Pred zoru su vile nestale, a brat Bartol našao je Jozu izubijana na mrtvo pred kolibom, modra i plava kao šljiva. Što god su mu ponudili da jede, vile bi mu pojele; govorio je da kraj njega stoje dvije vile i zovu ga, a on im je pokazivao figu za figom. "Osmi dan umre taj naš ded Joza." [1] Zapisivač ne navodi kada se to dogodilo; majka je u to vrijeme bila dijete. [1]

Vilovski ulom na Otoku

Lovretić u knjizi II bilježi bolest koja se zove vilovski ulom. Kad čovjek u polju ili šumi iznenada ozlijedi ruku ili nogu ili slomi rebro, kaže se: "natapo je na vrzino kolo, pa su ga dušmanice iskršile". Uzrok se tu imenuje kao vrzino kolo i dušmanice, a veza s vilama ostaje u samom nazivu bolesti. [3] Liječenje opisuje posebno: taj se ulom zove koštak, a ima i trava istog imena. Navodi se više načina: trava koštak se kuha, a bolesnik se kupa u odvaru; grije se bijela zemlja s octom pa se njome zavija; ozlijeđeno se mjesto oblaže utučenim divljim jabukama kad su hladne; zavija se toplim octom s mekinjama; kamfor se kvasi u rakiji, a u rakiju se namoči i krpa pa se zavija. [3]

U knjizi VII Lovretić donosi legendu o prvom vraču. Dvanaest vištica i jedan vilovnak sa žutom bradom odnijeli su noću na brdo Aršan grozničavo dijete, sedmogodišnjaka koji je tri godine bolovao. Ondje su ga zvali vilovskim kraljem i naučili ga travi kojom se liječi svaki vilinski ulom, uz uvjet da ni od koga ne primi više od jednog groša. Tako je, kaže legenda, postao prvi vrač, jer do njega vračeva nije bilo. [4] U odjeljku o vješticama i vilenacima Lovretić bilježi pravilo opreza: vile i vilenake može vidjeti samo vrač ili vračara, a drugi tko ih vidi mora stradati. [4]

Povilenjivanje u Herceg-Bosni

Zovko je zapisao vilinsko pjevanje, koje zvuči kao zujanje pčela i u kojem vile nabrajaju dane u tjednu, počevši od ponedjeljka. Pripovjedač koji ih je čuo ukamenio se i poblijedio, a vile ga nisu opazile. [2] Vilinsko izabiranje čovjeka nazvao je "povilenjivanjem". Vile biraju samo onoga koga nađu dostojnim; čovjek najprije bježi od ljudi, luta noću po gorama i govori sam sa sobom. Zatim susreće tri vile jednu za drugom. Prvoj se zaklinje da će uvijek biti vilinski drug i prijatelj, druga ga uči svim travama i čemu su lijek, a treća kako se lijekovi prave i kome ih smije davati. [2]