Teokrit, Idila 2.: Simaita i ljubavna čarolija

O čemu je pjesma?

Teokritova druga idila monolog je žene koju je ljubavnik ostavio. Počinje naredbom sluškinji: neka donese lovor i ljubavne čarobne pripravke te neka ovije posudu grimiznom vunom, da Simaita privuče ljubavnika koji joj je okrutan. Dvanaest dana nije došao, ne zna je li živa ili mrtva, a ona misli da ga je zaokupila nova ljubav. [1] Sutradan će ga, kaže, sama ukoriti u hrvačkoj školi (palestri), ali sada će ga čarolijom vezati uza se. [1]

Čim sluškinja izađe, Simaita sama priča Mjesecu kako je sve počelo: na svečanoj povorci u čast Artemide ugledala je mladiće Delphisa i Eudamippa, izgubila glavu i danima ležala u groznici; kod starica vračara nije našla lijeka. Poslala je sluškinju da Delphisa dovede, on je došao i postali su ljubavnici. Danas joj je majka jedne svirateljice rekla da Delphis nekoga voli, ali nije znala je li to djevojka ili mladić. Pjesma završava Simaitinom prijetnjom: ako je Delphis još jednom povrijedi, "pokucat će na Hadova vrata", jer u njezinoj škrinji leže smrtonosni otrovi koje joj je jednom dao neki Asirac. Na kraju pozdravlja Mjesec i zvijezde. [1]

Što Simaita radi, korak po korak

U Hallardovu stihovanom prijevodu (1901.) redoslijed je ovaj. Simaita najprije priziva Mjesec i podzemnu Hekatu, pred kojom, u prijevodu, drhtavi psi s užasom gledaju kako dolazi preko grobnih humaka i krvi, te moli da njezini pripravci budu jaki kao oni Kirke, Perimede i Medeje. [1]

• Ječam se spaljuje uz riječi da su to Delphisove kosti. [1]
• Lovor gori uz želju da se Delphis tako sav spali, bez ostatka. [1]
• Vosak se topi uz želju da ljubav jednako rastopi Delphisa. [1]
• Pljeva se spaljuje uz zaziv Artemide, a psi laju po gradu. [1]
• Resa koju je Delphis ostavio s ogrtača gori komad po komad. [1]
• Sluškinja treba utrljati bilje u dovratak njegove kuće i pritom pljunuti. [1] Simaita najavljuje i da će sutradan smrviti mrmoljka (u prijevodu "eft") i donijeti mu "zao napitak". [1]
• Od zaziva Hekate, Kirke, Perimede i Medeje nakon svake strofe pjeva refren, koji Hallard prevodi "Okreni se, čarobni kotaču, i dovedi mi ljubavnika kući"; u drugom dijelu, dok priča Mjesecu, refren je drugi: "Sjeti se, gospo Mjeseče, odakle mi ljubav". [1]

U bilješci uz pjesmu Cholmeley, urednik grčkog izdanja iz 1919., piše da Teokrit u prvom dijelu točno prenosi običaje dviju grana magije: "magije vatrom" i "ljubavnih pripravaka". U magiji vatrom brzo gorljiva tvar ili ostatak predmeta zamjenjuje osobu i nestaje u vatri dok se izgovara zaklinjanje. Kao usporedbu navodi zaziv iz Pariškog magijskog papirusa, u kojem se smirna pali uz riječi da onoga koga govornik voli smirna tako spali i natjera da dođe. [2] Predmet koji gori mogao se oblikovati u grubu sliku osobe, ali to nije bilo nužno. [2] U dodatku istog izdanja Cholmeley ocjenjuje da ta podjela nije bila dobra i razlikuje (1) molitvu ili kletvu, (2) magiju koja djeluje preko predmeta povezanog s osobom i (3) takvu magiju spojenu sa zazivom božanstva. Ističe i da Simaita ne rabi kletvu s olovnom pločicom (defixio). [2]

Što je iunx?

Grčka riječ iunx u refrenu tumači se različito. Cholmeley u bilješkama uz stih 17 piše da je to u izvornom značenju vijoglavka (ptica), koju je čarobnica vezivala na kotač i brzo vrtjela u jednom smjeru; potom se riječ prenijela na sam kotač, a naposljetku na svaku čaroliju. [2]

U kasnijem dodatku Cholmeley se ispravlja. Smatra da su iunx i rhombos isto, i to neka vrsta zujala (daska ili predmet na užetu koji se vrti i pritom bruji), da to nije kotač nego "vrtilica" te da je refren zapravo tiho pjevanje koje prati upotrebu predmeta. Poziva se na leksikon Suda, koji razlikuje pticu iunx i napravu istog imena koju čarobnice okreću kako bi opčarale voljene osobe, i na Hesihija, prema kojem su pripravci za ljubav po ptici nazvani iunges. [2] U dodatku tako izričito odbacuje kotač: iunx je za njega zujalo, a ne kotač.

Gdje se radnja zbiva i kako je Cholmeley čita?

Pjesma u Hallardovu prijevodu ne imenuje grad. Cholmeley je u glavnom tekstu izdanja iz 1919. zaključio da je radnja na Kosu: Delphis je "Mindijac" (iz Mindosa u Kariji), a pjesma spominje atletičara Filina, kojeg je Wilamowitz držao Filinom s Kosa, olimpijskim pobjednikom u utrci na stadij 264. i 260. pr. Kr. [2] U dodatku istog izdanja taj zaključak preispituje: Filinovo spominjanje ne vezuje radnju uz Kos, a svetkovina i natjecanja iz pjesme prije upućuju na Rod ili karijsku obalu (Knid, Bargiliju). [2] Radnja stoga nije sigurno smještena.

O samoj Simaiti Cholmeley piše da nije studija karaktera iz određenog sloja društva, nego, prema Legrandu, "izraz oblika ljubavi". Svojim riječima dodaje da pjesma crpi snagu iz usamljenosti srca koje "nema više vjere" ni u čaroliju kojom se služi i da mu je prijetnja snažnim čarolijama na kraju "uzaludan krik nemoći". [2] To je njegovo čitanje pjesme, ne podatak iz teksta.