Keltski druidi u antičkim izvorima: što pišu Cezar i Strabon

Tko piše i zašto je to važno

Cezar u šestoj knjizi svojih bilježaka o galskom ratu (De bello Gallico, VI, 13-21), nakon opisa društva Gala, posvećuje nekoliko poglavlja njihovoj vjeri i običajima; napisao ih je kao zapovjednik rimske vojske koja je Galiju osvajala. [1] Strabon, grčki zemljopisac, u četvrtoj knjizi Geografije (IV, 4) opisuje gotovo isti narod, a u odlomku o glavama izričito navodi Posejdonija kao očevica. [2] Dvojica se autora dijelom podudaraju, ali ni jedan ni drugi ne piše iz galske perspektive, i važno je imati na umu da druidski nauk nikad nismo čuli izravno.

Što piše Cezar

Cezar kaže da u Galiji postoje samo dva staleža koji nešto znače: druidi i vitezovi, dok je pučanstvo gotovo u položaju robova. [1] Druidi "obavljaju svete stvari", obavljaju javna i privatna žrtvovanja i tumače sva vjerska pitanja; k njima dolazi mnogo mladića radi pouke i "u velikoj su časti". [1] Odlučuju o gotovo svim sporovima, javnim i privatnim: o zločinima, ubojstvima, nasljedstvu i međama; tko se ne pokori njihovoj odluci, isključen je iz žrtvovanja, što je prema Cezaru najteža kazna. Takvi se smatraju bezbožnicima i zločincima, svi ih izbjegavaju i ne dobivaju pravdu. [1]

Nad svima je jedan druid s najvišom vlašću; kad on umre, nasljeđuje ga najugledniji, a ako je takvih više, bira se glasovanjem, ponekad i oružjem. [1] U određeno doba godine druidi se sastaju na posvećenom mjestu u zemlji Karnuta, koja se drži središtem cijele Galije, a sporovi se tamo iznose pred njih. [1] Cezar bilježi i da se taj ustroj smatra izumljenim u Britaniji i odande prenesenim u Galiju, pa oni koji žele temeljitije upoznati nauk obično odlaze onamo učiti. [1]

Druidi, prema Cezaru, ne idu u rat i ne plaćaju danak, pa mnogi sami dolaze u taj stalež, a drugi su poslani od roditelja. [1] Kaže se da napamet uče velik broj stihova, a neki ostaju na obuci i dvadeset godina; smatraju nedopuštenim zapisati ih, iako se u gotovo svim drugim poslovima koriste grčkim pismom. [1] Cezar to tumači vlastitom pretpostavkom ("čini mi se"): ne žele da se nauk razglasi među puk, a ne žele ni da učenici zbog pisma zanemare pamćenje. [1] Središnje je njihovo učenje, prema njemu, da duše ne umiru nego nakon smrti prelaze iz tijela u tijelo, što, misle, potiče hrabrost jer nestaje strah od smrti; raspravljaju i poučavaju mladež o zvijezdama i njihovu kretanju, o veličini svijeta i zemlje, o prirodi stvari te o moći i veličanstvu besmrtnih bogova. [1]

Posebno poglavlje (VI, 16) govori o ljudskim žrtvama: Gali su, kaže Cezar, "vrlo odani praznovjernim obredima", a oni koji su teško bolesni ili u bitkama i opasnostima žrtvuju ljude ili se zavjetuju da će ih žrtvovati, i za to se služe druidima. [1] Misle da se milost besmrtnih bogova može dobiti samo ako se život čovjekov žrtvuje za život čovjekov. [1] Neki imaju goleme likove čiji su udovi pleteni od pruća; pune ih živim ljudima i potpale; Cezar dodaje da im je milije žrtvovati uhvaćene u krađi, razbojstvu ili drugom zlodjelu, a kad takvih nema, žrtvuju i nedužne. [1] Poglavlje 18 donosi da se svi Gali prema predaji koju su im prenijeli druidi drže potomcima boga Disa, pa dane računaju brojem noći. [1] Za razliku od njih, kaže Cezar (VI, 21), Germani "nemaju druida koji bi predsjedali svetim službama" i ne mare mnogo za žrtve. [1]

Što piše Strabon

Strabon (IV, 4, 4) piše da se među svim galskim narodima općenito najviše štuju tri skupine ljudi: bardi, vati i druidi. [2] Bardi su pjevači i pjesnici; vati su proricatelji i prirodni filozofi; druidi se uz prirodnu filozofiju bave i moralnom. [2] Druidi se smatraju najpravednijim ljudima, pa im se povjerava presuda ne samo u privatnim nego i u javnim sporovima; u davna su vremena, kaže, presuđivali i u ratovima te zaustavljali protivnike prije nego što su se postrojili za bitku, a osobito su im bili prepušteni slučajevi ubojstva. [2] Uz to Strabon bilježi da druidi, ali i drugi, tvrde da su ljudske duše i svemir neuništivi, iako će ih, kaže, jednom nadvladati vatra i voda. [2]

Strabon u idućem odlomku (IV, 4, 5) najprije opisuje običaj da se glave neprijatelja vješaju o vratove konja, pa se poziva na Posejdonija koji tvrdi da je to sam vidio na mnogo mjesta. [2] Zatim piše da su Rimljani prekinuli običaje vezane uz žrtve i proricanja koji su protivni njihovim: čovjeka posvećenog smrti udarali bi sabljom u leđa i proricali iz njegova umiranja, ali "ne bi žrtvovali bez druida". [2] Slijede "druge vrste" ljudskih žrtava koje Strabon navodi izrazom "pričaju nam": streljanje strijelama, nabijanje u hramovima i spaljivanje goleme figure od slame i drva s ljudima i životinjama unutra. [2]

Što se ne nalazi ni u jednom od ova dva izvora

U čitanim odlomcima Cezara i Strabona nema hrasta, imele, zlatnog srpa ni bijelog plašta; to je Plinijev prizor, opisan u članku o hrastu i imeli. [1][2][3] Nema ni kamenih krugova: Cezar spominje posvećena mjesta, a Strabon "hramove". [1][2] Nema ni čarolija u užem smislu: u tim odlomcima druid je svećenik, sudac i učitelj, a ne vrač, iako Strabon spominje vate kao proricatelje i proricanje iz žrtve. [1][2] Slika Druid koji reže imelu šestog dana mjeseca Henrija-Paula Mottea iz 1900. prikazuje prizor kakav opisuje Plinije, s bijelim ruhom i žrtvenom životinjom, pa pokazuje kako se kasnija slika druida mogla graditi na jednom rimskom tekstu. [3][4]