Merseburški zazivi: dvije poganske čarolije zapisane u 10. stoljeću

Rukopis i otkriće

Zazivi se nalaze u kodeksu Cod. I 136 knjižnice katedralnog kaptola (Domstiftsbibliothek) u Merseburgu. Kodeks je sastavljen od dijelova više starijih rukopisa iz 9. stoljeća s latinskim tekstovima za svakodnevnu crkvenu uporabu. [1][3] Zazivi su upisani na prvotno prazan prednji list latinskog sakramentara (list 84r, po staroj folijaciji 85r): na gornjoj polovici lista stoje dva zaziva, a na donjoj latinska molitva koja slavi Boga kao onoga koji čini čudesa. [1] Ista je ruka napisala oba zaziva jasnom karolinškom minuskulom; drugi zaziv počinje u novom retku, a njegova je prva riječ izvučena na lijevi rub. [1]

Emil von Steinmeyer u svom izdanju starovisokonjemačkih spomenika iz 1916. pripisuje zazive ruci iz 10. stoljeća, a latinsku molitvu ispod njih drugoj ruci. Ta je molitva preuzeta iz sakramentara samostana Fulde, ali s promjenom: umjesto za "našega opata" i za svu zajednicu svetoga Bonifacija koja mu je povjerena (abbatem nostrum et super cunctam congregationem sancti Bonifacii illi commissam) moli se za osobu označenu slovom N. i za sve zajednice koje su njima povjerene (N. et super cunctas congregationes illis commissas). Steinmeyer iz toga zaključuje da rukopis u trenutku upisa molitve možda nije bio u samoj Fuldi, nego u nekom samostanu koji joj je bio podređen. [3] Prema Aletti Leipold, kodeks dokazano sadrži tekstove iz Fulde, pa se pretpostavlja da je ondje uvezan i da je Fulda mjesto zapisa; u Merseburg je možda stigao kad je Henrik II. 1004. obnovio merseburšku biskupiju. [1] Zapis se smješta u prvu ili drugu trećinu 10. stoljeća (oko 900. do 970.). [1]

U istom se kodeksu nalazi i takozvani franački krsni zavjet, obrazac kojim su se krštenici pri krštenju odricali starih bogova. [2][3] Na rubu jednoga lista zapisan je i latinski zaziv protiv groznice u ime Trojstva, evanđelista i apostola. [1][3]

Zazive je 1841. otkrio povjesničar Georg Waitz i proslijedio ih Jacobu Grimmu. [1] Grimm ih je predstavio u svom prvom predavanju pred Akademijom znanosti u Berlinu 3. veljače 1842. i ondje istaknuo da su znanstvenici često posjećivali tu knjižnicu, ali da su svi prošli pokraj kodeksa koji im se činio samo zbirkom poznatih crkvenih tekstova. [1][2] Zbog oštećenja kiselinom kodeks se od 1929. čuva pod ključem. [1]

Kako su zazivi građeni

Oba zaziva imaju isti ustroj. Najprije kratka pripovijest (lat. historiola) prizove mitski događaj u kojemu je čarolija već jednom pomogla, a zatim slijedi sama čarobna formula (incantatio), koja se ističe ritmom, ponavljanjem i zvukom. [1] Pripovijest služi kao uzor: što je uspjelo u mitskom prizoru, treba uspjeti i sada. [1]

Prvi zaziv: oslobađanje iz okova

Izvorni tekst (razdvojene riječi i oznake duljine prema Aletti Leipold): [1]

> Eiris sâzun idisi, sâzun hêra duoder. > Suma hapt heptidun, suma heri lezidun, > suma clûbôdun umbi cuoniouuidi: > insprinc haptbandun, inuar uîgandun! [1][3]

Prijevod na hrvatski iz izvornika; nesigurna mjesta objašnjena su ispod: [1][3]

> Nekoć sjeđahu idisi, sjeđahu ovdje i ondje (?). > Jedne vezivahu okove, druge zadržavahu vojsku, > treće čupkahu oko okova: > iskoči iz okova, umakni neprijateljima! [1][3]

Pripovijest opisuje prizor za koji srednjovjekovna predaja nema usporedbe; zbog imenice heri (vojska) radnja se vrlo vjerojatno odvija na bojištu. [1] Žene se zovu idisi. Starovisokonjemačka riječ itis znači jednostavno "žena višeg položaja" i često se rabi u kršćanskom kontekstu; istraživači su ih ipak izjednačavali sa sudbinskim ženskim bićima nordijske predaje ili s mudrim ženama koje opisuje Tacit. [1] Jedno tumačenje tih triju radnji glasi: prva skupina vezuje već zarobljene neprijatelje, druga zadržava neprijateljsku vojsku, a treća razvezuje okove vlastitim zarobljenicima. [1] Posljednji redak sama je formula: vezani se treba osloboditi okova i pobjeći neprijateljima. [1]

Nekoliko je riječi nejasno. Izraz hêra duoder dosad nije pouzdano protumačen; Steinmeyer navodi niz različitih prijedloga. [3] Riječ cuoniouuidi nedvojbeno je povezana s riječima za lanac i okov, ali točan smisao nije jasan. [3] Na kraju zaziva stoji slovo H između dviju točaka. Steinmeyer ga drži neobjašnjenim, a Leipold navodi tri pretpostavke: početno slovo imena pisara, runski znak za tuču, koji donosi propast, ili mjesto za ime koje treba umetnuti. [1][3]

Neki su istraživači pokušali zaziv izdvojiti iz ratnog konteksta, koji za zazive nije uobičajen, i čitati ga kao čaroliju za vezanje i odrješivanje bolesti; tada bi neprijatelj bio demon bolesti, a okovi sputanost bolešću. [1] Predodžba da se okovi mogu razriješiti riječju na daljinu nije tipično germanska i ima usporedbe diljem svijeta; u germanskom okviru Leipold navodi staroislandske usporedbe (Grógaldr, Hávamál), mjesto iz Bedine Crkvene povijesti iz 8. stoljeća o zarobljeniku kojega nije bilo moguće svezati te kršćanski primjer iz kronike Thietmara Merseburškog, u kojoj zarobljenika oslobađaju mise zadušnice koje je dala služiti njegova žena. [1]

Drugi zaziv: Balderov konj

Izvorni tekst (razdvojene riječi i oznake duljine prema Aletti Leipold): [1]

> Phol ende Uuodan uuorun zi holza. > Dû uuart demo Balderes uolon sîn uuoz birenkit. > Thû biguol en Sinthgunt, Sunna era suister; > thû biguol en Frîia, Uolla era suister; > thû biguol en Uuodan, sô he uuola conda: > sôse bênrenkî, sôse bluotrenkî, sôse lidirenkî: > bên zi bêna, bluot zi bluoda, lid zi geliden, > sôse gelîmida sîn. [1][3]

Prijevod na hrvatski iz izvornika: [1][3]

> Phol i Wodan pođoše u šumu. > Tada se Balderovu ždrijebetu noga iščaši (ili: namjesti). > Tada je nad njom bajala Sinthgunt, Sunna, njezina sestra; > tada je nad njom bajala Friia, Volla, njezina sestra; > tada je nad njom bajao Wodan, kako je samo on dobro znao: > kao iščašenje kosti, tako i iščašenje krvi, tako i iščašenje uda: > kost uz kost, krv uz krv, ud uz udove, > da budu čvrsto slijepljeni! [1][3]

Drugi zaziv dobro se uklapa u ostale starovisokonjemačke zazive, među kojima ima više zaziva za konje. [1] Pripovijest je samo naznačena, pa se pretpostavlja da je priča tadašnjim slušateljima bila poznata. [1] Glagol bigalan (ovdje biguol), bajati, izgovarati zaklinjanje, zabilježen je samo ovdje; Leipold smatra da ga treba zamišljati kao neku vrstu pjevanog govora. [1] Formula nabraja dijelove noge iznutra prema van: najprije kosti, zatim krvne putove, napokon meso koje ih obavija, a sve treba ponovno čvrsto srasti. [1]

Nesigurnosti su brojne. Glagol faran (ovdje uuorun) po smislu bi značio jahati, ali to značenje za starovisokonjemački inače nije potvrđeno; folo znači ždrijebe, no ovdje vjerojatno stoji za konja uopće. [1] Starije istraživanje od Grimma naovamo čitalo je birenkit kao "iščašen", a prema novijim istraživanjima vjerojatno znači "namješten, uglavljen"; o tome ovisi priča li zaziv o samoj ozljedi ili o njezinu liječenju. [1] Nejasno je i koliko je božica. Glagol u jednini upućuje na to da u svakom retku baje jedna božica, a ime sestre dodano je da joj dade potvrdu i ovlast; moguće je ipak i da se nabrajaju četiri božice. [1] Od sedam imena četiri su poznata iz skandinavske mitologije (Wodan / Odin, Balder, Friia / Frigg i Volla, koja možda odgovara nordijskoj Fulli), a Phol i Sinthgunt zabilježeni su samo ovdje. [1] Za Sunnu se pretpostavlja da je poosobljeno Sunce, a Sinthgunt se tumači kao "ona koja se bori na putu" i nagađa se da bi mogla biti božica Mjeseca. [1]

Tko je Phol, ne zna se. Steinmeyer 1916. bilježi da su istraživači uglavnom suglasni kako se iza toga imena ne skriva ni sveti Pavao ni Apolon, ali da se značenje imena ne zna. Nesigurno je i je li Balderes osobno ime ili opća imenica; ako je osobno ime, bila bi to jedina potvrda štovanja Baldera u užoj Njemačkoj. [3] Leipold navodi više mogućnosti: da je Balder već na mjestu nezgode, da je Balder samo drugo ime za Phola, ili nešto treće. [1] Grimm je, prema pravilima pripovijedanja, Phola smatrao drugim imenom istoga boga koji se u sljedećem retku zove Balder, ali je priznavao da taj zaključak nije posve siguran. [2]

Srodni i kasniji zazivi

Grimm je već 1842. upozorio na danski zaziv zabilježen u 18. stoljeću u kojemu Isus jašući ždrijebetu slomi nogu, a zatim je liječi stavljajući "srž u srž, kost u kost, meso u meso". [2] Steinmeyer donosi starosaski zaziv iz Triera, prepisan rukom rajnskog Franka, u kojemu Krist liječi konja svetoga Stjepana, a uz zaziv se moli i Očenaš. [1][3] Leipold ga naziva istodobnim merseburškima i navodi kao tipičan primjer u kojemu su imena poganskih bogova zamijenjena kršćanskima; još se u 16. stoljeću u južnoj Njemačkoj zaklinjala ozlijeđena noga čovjeka ili konja, uz Očenaš, Zdravomariju i Vjerovanje. [1] Steinmeyer upućuje i na studiju R. Th. Christiansena iz 1914. o finskim i nordijskim inačicama drugoga zaziva. [3]

Zašto su upisani u crkvenu knjigu

Grimm je 1842. odbacio pomisao da ih je upisao potajni poganin. Smatrao je da su prvi kršćani stare bogove držali mrskima, ali ne posve nemoćnima, pa su takve pjesme mogle vrijediti kao sredstvo za liječenje i zaklinjanje; pisar je, prema Grimmu, vjerovao da će izgovaranje formule izliječiti ozlijeđenu nogu čovjeka ili barem životinje. [2] Leipold navodi više odgovora iz istraživanja: zazivi su mogli biti zabilježeni da bi misionari prepoznali poganske običaje, mogli su biti znak miješanja starog i novog vjerovanja, ili su se čuvali kao korisne iscjeliteljske formule. [1] Kao najuvjerljiviju ona ističe pretpostavku da je zapis, otprilike stotinu godina nakon pokrštavanja, već bio bezopasan: učeni su se redovnici starim obredima mogli baviti s odmakom, iz učenog zanimanja, kao što su čitali i poganske grčke i rimske pisce. [1]

Zazivi i "germanska religija"

Zazivi su kratki i nejasni, a već ih je Grimm 1842. uzeo kao temelj širokih rekonstrukcija. [2] Grimm je u predavanju iz 1842. idisi izjednačio s nordijskim dísir, "mudrim ženama" i valkirama koje odlučuju o bitkama, i predložio da se Tacitovo bojište Idistaviso čita kao Idisiaviso, "livada idisa". [2] Iz drugoga zaziva iščitao je mit o bogu Sunca: kad mu konj ohromi, sve je u opasnosti; liječenje je bilo žensko zanimanje, pa četiri božice pokušavaju uzalud, a uspijeva tek Wodan. [2] U samom tekstu zaziva ne piše ni da je Balder bog Sunca ni da su božice zakazale. [1] Grimm je nastanak pjesama smjestio u doba prije pokrštavanja, najkasnije u 8. stoljeće, i pitao se može li prvi zaziv, o idisima, po sadržaju sezati i do 2. ili 3. stoljeća. [2] I njegova čitanja pojedinih mjesta kasnije su ispravljena: posljednji redak prvoga zaziva krivo je razumio, a ime koje je pročitao kao Frua u rukopisu glasi Friia. [3]

Danas se smatra da su zazivi zacijelo stariji od zapisa i da njihova usmena predaja možda seže do 5. ili 6. stoljeća, ali se jezikom teško datiraju; nije riješeno ni jesu li prepisani iz starijeg zapisa ili zapisani izravno iz usmene predaje. [1] Leipold ističe da do danas nema suglasja o njihovu tumačenju. [1]