Margaret Murray i hipoteza o vještičjem kultu

Što je Murray tvrdila?

Knjiga nosi podnaslov "A Study in Anthropology" (studija iz antropologije), a predgovor je potpisan u Londonu, na University Collegeu. [1] Murray piše da se ograničila na "intenzivno proučavanje kulta u Velikoj Britaniji", a francuske i flamanske izvore uzela je da bi bolje razumjela obrede i vjerovanja. [1] Njezin je dokazni materijal, kako sama kaže, uzet isključivo iz suvremenih izvora: sudskih zapisnika, pamfleta o pojedinim vješticama i djela inkvizitora i drugih pisaca. [1]

Iz te je građe namjerno izdvojila dio. Izostavila je mišljenja autora i priče o duhovima i drugim "okultnim" pojavama. [1] Izostavila je i sve čarolije i uroke koje je izvodila jedna vještica sama, jer ih smatra dijelom zajedničke ljudske baštine, bezvrijednim za proučavanje jednoga kulta. [1] Zadržala je samo ono što prema njoj pokazuje uvjerenja, ustroj i obrede "dotad neprepoznatoga kulta". [1]

Glavna je teza ta da je ispod kršćanske religije postojao kult kojemu su pripadali ljudi iz mnogih slojeva, ponajviše neuki i oni iz rjeđe naseljenih krajeva. [1] Prema Murray, taj se kult može pratiti do pretkršćanskih vremena i čini se starom religijom zapadne Europe. [1] Božanstvo je, tvrdi, bilo utjelovljeno u čovjeku, ženi ili životinji, a ime Diana nalazi se diljem zapadne Europe kao ime ženskoga božanstva ili vođe takozvanih vještica, zbog čega kult naziva dijanskim. [1] Datumi dvaju glavnih blagdana, uoči 1. svibnja i uoči 1. studenoga, upućuju prema njezinu tumačenju na kalendar prije poljodjelstva. [1]

Murray opisuje i ustroj. Vještice su, kaže, djelovale u zajednicama (covens): u Britaniji je "stalan broj", čini se, bio trinaest, dvanaestero vještica i njihov predvodnik. [1] Razlikuje opći skup, sabat, i esbat, sastanak ograničenog kruga onih koji provode obrede, a naziv preuzima prema svjedočanstvu Estebene de Cambrue. [1] Čak i letenje na metli i preobrazbu u životinje smatra objašnjivima: prvo dovodi u vezu s oblikom ranih nastambi u humcima, tabuima vezanima uz vrata i plodnosnim obredima, a drugo uspoređuje s preobrazbama u životinje u kultovima drugih naroda. [1]

Kako je odgovarala na prigovore o mučenju?

Murray navodi i prigovor da su iskazi dobiveni mučenjem, pa su žrtve olako govorile i optuživale. [1] Odgovara da se u većini engleskih i mnogim škotskim suđenjima zakonsko mučenje nije primjenjivalo, a da su se tek u 17. stoljeću rabili traženje "znaka" na tijelu (pricking), izgladnjivanje i sprječavanje spavanja. [1] Dodaje da je bilo mnogo dragovoljnih priznanja onih koji su, kao rani kršćanski mučenici, "jurišali u propast", odlučni umrijeti za svoju vjeru i boga. [1] Jednako tako dokaz vidi u tome što su iskazi optuženih iz različitih krajeva međusobno slični: da su se jako razlikovali, tvrdi, to bi bio dokaz da nikakva religija nije stajala iza obreda. [1] Čak i ako je dio iskaza dobiven mučenjem i sugestivnim pitanjima, ostaje joj "masa pojedinosti" koje se ne mogu objasniti: veza vještica s vilama, postojanost broja trinaest, uzak zemljopisni raspon kućnih familijara i slično. [1]

Hannam, sažimajući istraživanja Alana Macfarlanea i Keitha Thomasa, navodi da se vrag u engleskim iskazima (u Essexu prema Macfarlaneu, u priznanjima prema Thomasu) jedva pojavljuje, a dijabolični motivi mnogo su češći u priznanjima iznuđenima mučenjem; tvrdi i da su mučenje i sugestivna pitanja navodili optuženike da ponavljaju učena stajališta tužitelja. [3] Matthew Hopkins služio se pritom lažnim mučenjem, poput lišavanja sna i traženja "znaka", [3] a Murray sama navodi traženje "znaka" i sprječavanje spavanja u 17. stoljeću. [1]

Kako je teorija prihvaćena?

Prema Ronaldu Huttonu, tvrdnja da su stručnjaci od 1921. jasno vidjeli Murrayine mane ne drži: njezine su knjige postale najprodavanije tek 1950-ih i 1960-ih. [2] U tim je desetljećima njezin rad snažno djelovao na širu javnost i popularne pisce, a središnju tezu ponavljali su povjesničari Christopher Hill, Stephen Runciman i George Clark, pa i arheolozi, folkloristi i pioniri usmene povijesti. [2] Kritika iz 1970-ih, piše Hutton, došla je nakon otprilike pedeset godina prigovora uskoga kruga stručnjaka koji tezu nisu zaustavili, uz osjećaj da je treba zaustaviti jednom za svagda. [2] Hutton prigovara Diani Purkiss, koja je tadašnje kritičare optužila za rodnu predrasudu, da joj nedostaje širi kontekst. [2]

Hannam bilježi i da je Carlo Ginzburg svojim radom o benandantima tezi dao prividnu potporu, jer su ti ljudi imali neka obilježja vjerskoga kulta. [3] Robin Briggs smatra da teza ima "tek dovoljno rubne uvjerljivosti" da je teško posve opovrgnuti, ali je gotovo posve pogrešna. [3] Hannam dodaje da je njezin utjecaj izvan akademske zajednice ostao, a da su se neopagani njome služili kao potporom vlastitu vjerskom identitetu. [3]