Marloweov Doktor Faustus: ugovor s Mefistofilom i dva teksta iste drame

Što je Marlowe imao pred sobom?

Prvu tiskanu knjigu o Faustu objavio je 1587. u Frankfurtu Johann Spies. Engleski prijevod potpisan je inicijalima P. F. Gent.; tko je prevoditelj, nije utvrđeno. Prijevod je slobodan: mjestimice ublažava osudu iz njemačkog izvornika, a dodaje i pojedinosti kojih u njemu nema. [3] Prvo sačuvano izdanje nosi godinu 1592., no Ward drži da je i ono pretisak starijeg, nesačuvanog izdanja. [2]

Marlowe je, prema Wardu, dramu temeljio na tom engleskom prijevodu. Dokazi su podudarnost u ugovoru s đavlom, gdje su redoslijed i dio formulacija članaka isti kao u engleskoj knjizi, a ne kao u njemačkoj, i opisi Napulja i Rima, koji se nalaze u engleskoj knjizi, ali ne i u njemačkoj. [2] Rose smatra nevjerojatnim da je Marlowe poznavao njemačku verziju. [3]

Kako Faustus dolazi do magije?

U knjizi Faust postaje doktor teologije, zatim ga hvataju "fantazije i duboka razmišljanja", pa se naziva astrologom i matematičarem, a "za zaklon" ponekad i liječnikom (pogl. I). [3] Drama taj put pokazuje prizorom. Zbor najprije kaže da je Faustus rođen od skromnih roditelja u njemačkom gradu "Rhodes", da su ga odgojili rođaci u Wittenbergu i da se, zasićen znanjem, prepustio nekromanciji: njegova se "voštana krila" uspinju iznad dohvata i tope. [1]

Zatim u radnoj sobi Faustus redom odbacuje logiku (Aristotel), medicinu (Galen) i pravo (Justinijan). Kod teologije čita dva retka iz Biblije, "plaća za grijeh je smrt" i "ako kažemo da nemamo grijeha, varamo se", izvodi iz njih da se mora griješiti i zato umrijeti, a zaključuje riječima "što će biti, bit će" i okreće se čarobnim knjigama: "pravi mag moćan je bog". [1] Taj monolog drama dodaje knjizi, koja odluku samo navodi. Rose primjećuje da je u staroj predaji malo "titanskog" nezadovoljstva granicama ljudskoga: prvi plodovi pakta su hrana, vino i žene, a ni Marloweov Faustus za svoju moć ne nalazi bolje upotrebe od uživanja i šala. Prometejsko prkošenje, smatra Rose, istraživači su u priču unijeli tek pod utjecajem Goetheova Fausta. [3]

Za magiju ga pridobivaju prijatelji Valdes i Cornelius. Faustus kaže da će biti "tako vješt kao Agrippa", a Valdes mu savjetuje da u osamljeni gaj ponese djela Bacona i Albertusa te hebrejski psaltir i Novi zavjet. [1]

Ugovor s Mefistofilom

U gaju Faustus crta krug s anagramiranim imenom Jehove i izgovara latinski zaziv. Pojavljuje se Mefistofil (u izvorniku Mephistophilis), a Faustus mu zapovijeda da se vrati u liku starog franjevca: "taj sveti lik đavlu najbolje pristaje". [1] Franjevac je preuzet iz knjige, u kojoj Faustus traži da mu duh dolazi kao fratar sv. Franje sa zvoncem (pogl. V). [3]

Mefistofil priznaje da ga je Faustov zaziv doveo, ali samo "per accidens" (posredno): kad netko odbaci Pismo i Krista, "mi letimo, u nadi da ćemo dobiti njegovu slavnu dušu", pa je najkraći put zazivanja "odreći se Trojstva". [1] Faustus mu izjavljuje da nema drugog gospodara osim Belzebuba. Na pitanje kako je izvan pakla Mefistofil odgovara: "Ovo je pakao, a ja nisam izvan njega." Pakao, kaže, nije zatvoren u jedno mjesto, nego je tamo gdje su prokleti. [1] U knjizi duh objašnjava da pakao ima "kraljevstvo" s vladarima i slugama te da ne smije ništa dati bez dopuštenja svojeg kneza (pogl. III). [3] I u drami Mefistofil ne smije pristati bez Luciferova dopuštenja, pa se vraća s uvjetom: Faustus mora dušu oporučno ostaviti "darovnicom" napisanom vlastitom krvlju. [1]

Faustus si probode ruku, ali mu se krv zgruša i ne dopušta pisati. Mefistofil donosi posudu s ugljenom da je otopi, a na ruci se pojavljuje natpis "Homo, fuge" ("Čovječe, bježi"). [1] Knjiga to pripovijeda drukčije: Faust probode venu na lijevoj ruci, a na njoj se vide riječi "o homo fuge" kao da su napisane krvlju; krv zatim stavlja u posudicu na toplu žar (pogl. V i VI). [3] Marlowe je dakle zadržao krv, natpis i grijanje krvi, ali je tri poglavlja pregovora sažeo u jedan prizor.

Samu ispravu Faustus čita naglas. Pet uvjeta glasi: da Faustus bude duh "po obliku i biti"; da mu Mefistofil bude sluga i da izvršava njegove zapovijedi; da mu donosi što god poželi; da u svojoj kući bude nevidljiv; da mu se uvijek pojavljuje u kojem god liku zaželi. Zatim Faustus daje tijelo i dušu Luciferu, "knezu Istoka", i Mefistofilu, a nakon dvadeset i četiri godine smiju ga odnijeti "tijelom i dušom, mesom, krvlju ili imetkom". [1] Isti je popis od pet točaka u engleskoj knjizi (pogl. IV), a pismo s dvadeset i četiri godine i sa "tijelom, dušom, mesom, krvlju ili imetkom" u poglavlju VI. [3] Ward upravo to uzima za dokaz da je Marlowe čitao engleski, a ne njemački tekst. [2]

Ima i razlika. U knjizi Mefistofil od Fausta traži još i da bude neprijatelj svim kršćanima, da se odrekne vjere i da ne dopusti nikomu da ga odgovori (pogl. IV). [3] U Marloweovoj ispravi tih točaka nema: Faustus samo postavlja uvjete, a Mefistofil se zaklinje "paklom i Luciferom". [1] Odricanje od vjere drama je prebacila u raniji prizor, u kojem Faustus sam izgovara da se posvećuje Belzebubu. [1]

Helena, starac i posljednji sat

Kraj drame najbolje pokazuje što je Marlowe učinio s građom. U knjizi su Helena, susjed koji opominje Fausta i kraj odvojeni dugim razmakom: studenti traže da vide Helenu (pogl. XLV), susjed ga poziva na večeru i nagovara na pokajanje (pogl. XLVIII), a tek u dvadeset i trećoj godini Faust je uzima za priležnicu, i ona mu rađa sina Justusa Fausta (pogl. LV). [3] Marlowe sve to skuplja u posljednje sate. Učenjaci traže da vide Helenu, a ona prolazi pozornicom. Potom starac pokušava odvratiti Fausta od očajanja i govori mu o milosti, dok mu Mefistofil pruža bodež. Mefistofil zatim prijeti, a Faustus obećava da će zavjet ponovno potvrditi krvlju i traži Helenu za ljubavnicu da bi prigušio sumnje: "Je li ovo lice što je porinulo tisuću lađa i spalilo nebotične tornjeve Ilija?" [1] Sina u Dyceovu tekstu kvarte iz 1604. nema. [1]

Posljednji prizor knjiga pripovijeda izvana. Faust se u selu Rimlichu, pola milje od Wittenberga, oprašta od studenata dugim govorom i kaže da se nije usudio zatražiti pomoć jer mu je đavao prijetio. Oko ponoći studenti čuju buru i siktanje, a ujutro nalaze dvoranu poprskanu krvlju i tijelo na konjskom gnoju u dvorištu (pogl. LXII i LXIII). [3] Drama to skuplja u jednu noć. Faustus govori učenjacima da je isprazno uživanje od dvadeset i četiri godine platio vječnom srećom, oni odlaze moliti, a sat otkucava jedanaest, pola sata i dvanaest, dok on do posljednjeg trena govori ("O, polako, polako jurite, konji noći"). Dolaze đavli, a Zbor poručuje da se mudri trebaju samo čuditi nedopuštenim stvarima, a ne činiti više no što nebeska moć dopušta. [1] U poglavljima o Faustovu kraju sata nema. [3]

Dva teksta: 1604. i 1616.

Najstarije sačuvano izdanje drame je kvarta iz 1604. (u ovom članku "A"). Pretisak s ispravcima izišao je 1609. Treće izdanje, iz 1616. ("B"), kojemu je izdavač John Wright, mijenja izraze koji su mogli uvrijediti i izostavlja pojedine retke. Primjerice, Mefistofilovo "odreći se Trojstva" u njemu glasi "odreći se svake pobožnosti". Ward smatra da su te izmjene bez sumnje posljedica zakona iz 1606. o suzbijanju zlouporaba glumaca. [2] Naslovnica izdanja iz 1620., uz ovaj članak, još uvijek reklamira "nove dodatke".

Tekst iz 1616. donosi i prizore kojih u kvarti iz 1604. nema, među njima prizor s "papom Hadrijanom" i njegovim suparnikom "saskim Brunom". Ward ističe da toga nema u knjizi o Faustu i da nije utemeljeno u povijesti. [2] Henslowe je u studenome 1602. posudio družini novac za plaćanje Williamu Birdeu i Samuelu Rowleyju za "dodatke" Faustu (Ward spominje iznos od četiri funte), a prema Wardu postoji opće slaganje da komični dodaci izdanja iz 1616. nisu Marloweovi nego njihovi. [2] Za komične prizore u kvarti iz 1604. Ward ne smatra dokazanim ni da ih nije napisao Marlowe ni da ih je napisao Dekker. [2]

Ward razmatra više objašnjenja odnosa tekstova. Prema Bullenu, Marlowe je sam preradio svoje djelo pa tekst iz 1616. mjestimice čuva autorovu preradu ili obnovljene izvorne retke, ali su oba tiska ipak nastala iz nepotpunih kazališnih primjeraka s umecima, pa ni jedan ne daje ispravan tekst. Drugi nalaze da 1604. donosi predstavu kako se igrala od 1597., s dodacima ranije ruke, a 1616. predstavu kako se igrala od 1602., s dodacima Birdea i Rowleyja. [2] Ward je za svoje izdanje odabrao tekst iz 1604. i isključio dodatke iz 1616. [2]

Što je dalje: put do Goethea

Engleski putujući glumci, koji su se od kraja 16. stoljeća pojavljivali na Kontinentu, nosili su u repertoaru i Marloweovu dramu; Rose navodi izvedbu u Grazu 1608. i Tragodia von Dr. Faust u Dresdenu 1626. Kad se drama prestala igrati s glumcima, preuzela su je lutkarska kazališta, u kojima se održala do 19. stoljeća. Od Marlowea je pučka predstava zadržala uvodni monolog, dobrog i zlog anđela i otkucavanje sata pred Faustov kraj. Rose ne vidi razloga da se pretpostavi starija njemačka drama o Faustu prije dolaska engleskih glumaca. [3] Kako je do legende došao Goethe, tema je članka o Goetheovu Faustu i Mefistu.