Marloweov Doktor Faustus: ugovor s Mefistofilom i dva teksta iste drame

Prije Goethea Fausta je na pozornicu doveo London: što je Marlowe uzeo iz knjige o Faustu, što je dodao i zašto njegova drama postoji u dva teksta?

Crno-bijela naslovnica izdanja iz 1620.: engleski naslov i napomena o novim dodacima, ispod drvorez na kojem učenjak u kapi i krznom ogrtaču stoji u krugu sa znakovima, drži otvorenu knjigu i štap, a u donjem desnom kutu je zvjerolik đavao s kandžama i uvijenim repom
Naslovnica izdanja Doktora Fausta, London: John Wright, 1620., javno vlasništvo, Wikimedia Commons

Ukratko

  • Marloweova drama o doktoru Faustusu prerada je engleskog prijevoda njemačke knjige o Faustu iz 1587., a ne njemačkog izvornika: tako zaključuju Ward i Rose. [2][3]
  • Ugovor s Mefistofilom (dvadeset i četiri godine, potpis krvlju, pet Faustovih uvjeta) slijedi redoslijed iz engleske knjige, ali je skupljen u jedan prizor. [1][2][3]
  • Drama je sačuvana u dva teksta, iz 1604. i iz 1616., koja se razlikuju dodacima, izmjenama i izostavljenim retcima; što je od toga Marloweovo, ostaje otvoreno pitanje. [2]

Zanimljivost

U poglavljima knjige o Faustovu kraju nema otkucavanja sata: Faust se oprašta od studenata, a tek ujutro oni nalaze tijelo. Posljednji sat s otkucajima na pozornici je u drami. [1][3]

Što je Marlowe imao pred sobom?

Prvu tiskanu knjigu o Faustu objavio je 1587. u Frankfurtu Johann Spies. Engleski prijevod potpisan je inicijalima P. F. Gent.; tko je prevoditelj, nije utvrđeno. Prijevod je slobodan: mjestimice ublažava osudu iz njemačkog izvornika, a dodaje i pojedinosti kojih u njemu nema. [3] Prvo sačuvano izdanje nosi godinu 1592., no Ward drži da je i ono pretisak starijeg, nesačuvanog izdanja. [2]

Marlowe je, prema Wardu, dramu temeljio na tom engleskom prijevodu. Dokazi su podudarnost u ugovoru s đavlom, gdje su redoslijed i dio formulacija članaka isti kao u engleskoj knjizi, a ne kao u njemačkoj, i opisi Napulja i Rima, koji se nalaze u engleskoj knjizi, ali ne i u njemačkoj. [2] Rose smatra nevjerojatnim da je Marlowe poznavao njemačku verziju. [3]

Kako Faustus dolazi do magije?

U knjizi Faust postaje doktor teologije, zatim ga hvataju "fantazije i duboka razmišljanja", pa se naziva astrologom i matematičarem, a "za zaklon" ponekad i liječnikom (pogl. I). [3] Drama taj put pokazuje prizorom. Zbor najprije kaže da je Faustus rođen od skromnih roditelja u njemačkom gradu "Rhodes", da su ga odgojili rođaci u Wittenbergu i da se, zasićen znanjem, prepustio nekromanciji: njegova se "voštana krila" uspinju iznad dohvata i tope. [1]

Zatim u radnoj sobi Faustus redom odbacuje logiku (Aristotel), medicinu (Galen) i pravo (Justinijan). Kod teologije čita dva retka iz Biblije, "plaća za grijeh je smrt" i "ako kažemo da nemamo grijeha, varamo se", izvodi iz njih da se mora griješiti i zato umrijeti, a zaključuje riječima "što će biti, bit će" i okreće se čarobnim knjigama: "pravi mag moćan je bog". [1] Taj monolog drama dodaje knjizi, koja odluku samo navodi. Rose primjećuje da je u staroj predaji malo "titanskog" nezadovoljstva granicama ljudskoga: prvi plodovi pakta su hrana, vino i žene, a ni Marloweov Faustus za svoju moć ne nalazi bolje upotrebe od uživanja i šala. Prometejsko prkošenje, smatra Rose, istraživači su u priču unijeli tek pod utjecajem Goetheova Fausta. [3]

Za magiju ga pridobivaju prijatelji Valdes i Cornelius. Faustus kaže da će biti "tako vješt kao Agrippa", a Valdes mu savjetuje da u osamljeni gaj ponese djela Bacona i Albertusa te hebrejski psaltir i Novi zavjet. [1]

Ugovor s Mefistofilom

U gaju Faustus crta krug s anagramiranim imenom Jehove i izgovara latinski zaziv. Pojavljuje se Mefistofil (u izvorniku Mephistophilis), a Faustus mu zapovijeda da se vrati u liku starog franjevca: "taj sveti lik đavlu najbolje pristaje". [1] Franjevac je preuzet iz knjige, u kojoj Faustus traži da mu duh dolazi kao fratar sv. Franje sa zvoncem (pogl. V). [3]

Mefistofil priznaje da ga je Faustov zaziv doveo, ali samo "per accidens" (posredno): kad netko odbaci Pismo i Krista, "mi letimo, u nadi da ćemo dobiti njegovu slavnu dušu", pa je najkraći put zazivanja "odreći se Trojstva". [1] Faustus mu izjavljuje da nema drugog gospodara osim Belzebuba. Na pitanje kako je izvan pakla Mefistofil odgovara: "Ovo je pakao, a ja nisam izvan njega." Pakao, kaže, nije zatvoren u jedno mjesto, nego je tamo gdje su prokleti. [1] U knjizi duh objašnjava da pakao ima "kraljevstvo" s vladarima i slugama te da ne smije ništa dati bez dopuštenja svojeg kneza (pogl. III). [3] I u drami Mefistofil ne smije pristati bez Luciferova dopuštenja, pa se vraća s uvjetom: Faustus mora dušu oporučno ostaviti "darovnicom" napisanom vlastitom krvlju. [1]

Faustus si probode ruku, ali mu se krv zgruša i ne dopušta pisati. Mefistofil donosi posudu s ugljenom da je otopi, a na ruci se pojavljuje natpis "Homo, fuge" ("Čovječe, bježi"). [1] Knjiga to pripovijeda drukčije: Faust probode venu na lijevoj ruci, a na njoj se vide riječi "o homo fuge" kao da su napisane krvlju; krv zatim stavlja u posudicu na toplu žar (pogl. V i VI). [3] Marlowe je dakle zadržao krv, natpis i grijanje krvi, ali je tri poglavlja pregovora sažeo u jedan prizor.

Samu ispravu Faustus čita naglas. Pet uvjeta glasi: da Faustus bude duh "po obliku i biti"; da mu Mefistofil bude sluga i da izvršava njegove zapovijedi; da mu donosi što god poželi; da u svojoj kući bude nevidljiv; da mu se uvijek pojavljuje u kojem god liku zaželi. Zatim Faustus daje tijelo i dušu Luciferu, "knezu Istoka", i Mefistofilu, a nakon dvadeset i četiri godine smiju ga odnijeti "tijelom i dušom, mesom, krvlju ili imetkom". [1] Isti je popis od pet točaka u engleskoj knjizi (pogl. IV), a pismo s dvadeset i četiri godine i sa "tijelom, dušom, mesom, krvlju ili imetkom" u poglavlju VI. [3] Ward upravo to uzima za dokaz da je Marlowe čitao engleski, a ne njemački tekst. [2]

Ima i razlika. U knjizi Mefistofil od Fausta traži još i da bude neprijatelj svim kršćanima, da se odrekne vjere i da ne dopusti nikomu da ga odgovori (pogl. IV). [3] U Marloweovoj ispravi tih točaka nema: Faustus samo postavlja uvjete, a Mefistofil se zaklinje "paklom i Luciferom". [1] Odricanje od vjere drama je prebacila u raniji prizor, u kojem Faustus sam izgovara da se posvećuje Belzebubu. [1]

Helena, starac i posljednji sat

Kraj drame najbolje pokazuje što je Marlowe učinio s građom. U knjizi su Helena, susjed koji opominje Fausta i kraj odvojeni dugim razmakom: studenti traže da vide Helenu (pogl. XLV), susjed ga poziva na večeru i nagovara na pokajanje (pogl. XLVIII), a tek u dvadeset i trećoj godini Faust je uzima za priležnicu, i ona mu rađa sina Justusa Fausta (pogl. LV). [3] Marlowe sve to skuplja u posljednje sate. Učenjaci traže da vide Helenu, a ona prolazi pozornicom. Potom starac pokušava odvratiti Fausta od očajanja i govori mu o milosti, dok mu Mefistofil pruža bodež. Mefistofil zatim prijeti, a Faustus obećava da će zavjet ponovno potvrditi krvlju i traži Helenu za ljubavnicu da bi prigušio sumnje: "Je li ovo lice što je porinulo tisuću lađa i spalilo nebotične tornjeve Ilija?" [1] Sina u Dyceovu tekstu kvarte iz 1604. nema. [1]

Posljednji prizor knjiga pripovijeda izvana. Faust se u selu Rimlichu, pola milje od Wittenberga, oprašta od studenata dugim govorom i kaže da se nije usudio zatražiti pomoć jer mu je đavao prijetio. Oko ponoći studenti čuju buru i siktanje, a ujutro nalaze dvoranu poprskanu krvlju i tijelo na konjskom gnoju u dvorištu (pogl. LXII i LXIII). [3] Drama to skuplja u jednu noć. Faustus govori učenjacima da je isprazno uživanje od dvadeset i četiri godine platio vječnom srećom, oni odlaze moliti, a sat otkucava jedanaest, pola sata i dvanaest, dok on do posljednjeg trena govori ("O, polako, polako jurite, konji noći"). Dolaze đavli, a Zbor poručuje da se mudri trebaju samo čuditi nedopuštenim stvarima, a ne činiti više no što nebeska moć dopušta. [1] U poglavljima o Faustovu kraju sata nema. [3]

Dva teksta: 1604. i 1616.

Najstarije sačuvano izdanje drame je kvarta iz 1604. (u ovom članku "A"). Pretisak s ispravcima izišao je 1609. Treće izdanje, iz 1616. ("B"), kojemu je izdavač John Wright, mijenja izraze koji su mogli uvrijediti i izostavlja pojedine retke. Primjerice, Mefistofilovo "odreći se Trojstva" u njemu glasi "odreći se svake pobožnosti". Ward smatra da su te izmjene bez sumnje posljedica zakona iz 1606. o suzbijanju zlouporaba glumaca. [2] Naslovnica izdanja iz 1620., uz ovaj članak, još uvijek reklamira "nove dodatke".

Tekst iz 1616. donosi i prizore kojih u kvarti iz 1604. nema, među njima prizor s "papom Hadrijanom" i njegovim suparnikom "saskim Brunom". Ward ističe da toga nema u knjizi o Faustu i da nije utemeljeno u povijesti. [2] Henslowe je u studenome 1602. posudio družini novac za plaćanje Williamu Birdeu i Samuelu Rowleyju za "dodatke" Faustu (Ward spominje iznos od četiri funte), a prema Wardu postoji opće slaganje da komični dodaci izdanja iz 1616. nisu Marloweovi nego njihovi. [2] Za komične prizore u kvarti iz 1604. Ward ne smatra dokazanim ni da ih nije napisao Marlowe ni da ih je napisao Dekker. [2]

Ward razmatra više objašnjenja odnosa tekstova. Prema Bullenu, Marlowe je sam preradio svoje djelo pa tekst iz 1616. mjestimice čuva autorovu preradu ili obnovljene izvorne retke, ali su oba tiska ipak nastala iz nepotpunih kazališnih primjeraka s umecima, pa ni jedan ne daje ispravan tekst. Drugi nalaze da 1604. donosi predstavu kako se igrala od 1597., s dodacima ranije ruke, a 1616. predstavu kako se igrala od 1602., s dodacima Birdea i Rowleyja. [2] Ward je za svoje izdanje odabrao tekst iz 1604. i isključio dodatke iz 1616. [2]

Što je dalje: put do Goethea

Engleski putujući glumci, koji su se od kraja 16. stoljeća pojavljivali na Kontinentu, nosili su u repertoaru i Marloweovu dramu; Rose navodi izvedbu u Grazu 1608. i Tragodia von Dr. Faust u Dresdenu 1626. Kad se drama prestala igrati s glumcima, preuzela su je lutkarska kazališta, u kojima se održala do 19. stoljeća. Od Marlowea je pučka predstava zadržala uvodni monolog, dobrog i zlog anđela i otkucavanje sata pred Faustov kraj. Rose ne vidi razloga da se pretpostavi starija njemačka drama o Faustu prije dolaska engleskih glumaca. [3] Kako je do legende došao Goethe, tema je članka o Goetheovu Faustu i Mefistu.

Legenda

Prema engleskoj knjizi o Faustu, Faust je krvlju potpisao pismo kojim je đavlu dao tijelo i dušu nakon dvadeset i četiri godine; pismo je navodno nađeno u njegovoj kući poslije smrti. [3]

Prema istoj knjizi, kad su prošle dvadeset i četiri godine, Faust se u selu Rimlichu oprostio od studenata, a ujutro su u dvorani našli krv, mozak na zidu i tijelo na gnojištu. [3]

Prema drami, Faustus pred kraj traži Helenu za ljubavnicu, nakon što ga je starac pokušao spasiti od očajanja. [1]

Kronologija

  1. 1587.: Johann Spies u Frankfurtu tiska prvu knjigu o Faustu. [2]
  2. najkasnije do 28. veljače 1589.: Prema Wardu, engleski prijevod knjige već postoji; tog se dana u Stationers' Registeru upisuje balada o Faustu. [2]
  3. 1589.: Rose drži da je Marloweova drama "po svoj prilici" tada već na pozornici. [3]
  4. 1593.: Umire Marlowe. [2]
  5. 30. rujna 1594.: Henslowe u dnevniku bilježi prvi prihod od izvedbe "Doctor Faustus". [2]
  6. 7. siječnja 1601.: Thomas Bushell upisuje dramu u Stationers' Register (po starom računanju 1600.). [2]
  7. studeni 1602.: Henslowe bilježi isplatu Birdeu i Rowleyju za dodatke drami. [2]
  8. 1604.: Najstarije sačuvano izdanje (kvarta). [2]
  9. 1606.: Zakon o suzbijanju zlouporaba glumaca; Ward ga navodi kao vjerojatan razlog izmjena u izdanju iz 1616. [2]
  10. 1616.: Izdanje s promijenjenim i dodanim dijelovima (John Wright). [2]
  11. 1620.: Izdanje s naslovnicom "s novim dodacima" (slika uz članak); slaže se s tekstom iz 1616. [2]
  12. 1626.: Izvedba *Tragodia von Dr. Faust* u Dresdenu. [3]

Ključne osobe i pojmovi

  • Christopher Marlowe: Engleski dramatičar, autor *Doktora Fausta*. [2]
  • Faustus: Glavni lik drame, doktor iz Wittenberga. [1]
  • Mefistofil (Mephistophilis): Luciferov sluga koji sklapa ugovor s Faustusom. [1]
  • P. F. Gent.: Neutvrđeni autor engleskog prijevoda knjige o Faustu. [3]
  • Philip Henslowe: Čovjek čiji dnevnik bilježi prihode i isplate družine koja je igrala dramu. [2]
  • William Birde i Samuel Rowley: Autori dodataka za koje je 1602. bilježena isplata. [2]
  • Valdes i Cornelius: Faustusovi prijatelji koji ga uče magiji. [1]
  • Engleski komedijaši: Putujuće glumačke družine koje su drame nosile u Njemačku. [3]

Što znamo

  • Najstarije sačuvano izdanje je kvarta iz 1604., a drama je upisana u Stationers' Register 7. siječnja 1601. [2]
  • Marlowe je umro 1593., a prvi siguran trag izvedbe je prihod koji Henslowe bilježi 30. rujna 1594. [2]
  • Vrijeme nastanka nije poznato: Fleay (u Wardovu dodatku) smješta Marloweov dio nakon *Tamburlainea* (1587.) i prije Marloweova odlaska iz Admiralove družine 1588.; Rose drži vjerojatnim da je drama bila na pozornici 1589. [2][3]
  • Predložak je bio engleski prijevod knjige o Faustu, a ne njemački izvornik; dokaz su podudarnosti u ugovoru i opisi Napulja i Rima. [2][3]
  • Tekst iz 1616. mijenja pojedine izraze i dodaje prizore; komične dodatke tog izdanja ne smatra se Marloweovima. [2]

Otvorena pitanja

  • Kada je točno drama nastala i je li prvotno bila cjelovita? [2]
  • Koji je od dvaju tekstova bliži onome što je Marlowe napisao i tko je napisao komične prizore u tekstu iz 1604.? [2]

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • Logeman, H. (1898). Faustus-Notes: a supplement to the commentaries on Marlowe's Tragicall History of D. Faustus. Gent.
  • Rohde, R. (1910). Das Englische Faustbuch und Marlowes Tragödie. Halle.

Izvori