Kukuta i jedić u povijesnim izvorima

Kukuta (Conium maculatum)

Kukuta je dvogodišnja otrovna biljka iz porodice štitarki, visoka do 2,5 m, često sa smeđecrvenim pjegama na stabljici i velikim perastim listovima. Raste uz putove, žive ograde i u blizini naselja, a ima neugodan miris "po miševima". Biljka i nedozreli plodovi sadrže alkaloid konin, koji paralizira mišiće za disanje; njemački kemičar Albert Ladenburg sintetizirao ga je 1886. kao prvi sintetski dobiven biljni alkaloid. Hrvatska enciklopedija navodi da je sokom kukute navodno počinio samoubojstvo Sokrat. [4]

Plinije u XXV. knjizi piše da je kukuta otrovna biljka, "omražena" zbog uporabe koju je za nju našao atenski narod kao sredstvo smrtne kazne. Zapisuje da su sjeme i sok opasni, da hladnoća kreće od udova i da su tijela otrovanih pokrivena mrljama, a o preporukama za uzimanje kukute unutar tijela izričito kaže da ih neće navoditi. [1]

Gerard (herbal iz 1633.) opisuje kukutu s dugom šupljom stabljikom punom crvenih mrlja i bijelim cvjetovima; raste, kaže, obilno uz gradske zidove i sela, na sjenovitim mjestima uz jarke. [3] Navodi Dioskorida, koji kukutu naziva vrlo zlom, opasnom i otrovnom biljkom, i zaključuje da je riječ o jednom od "smrtonosnih otrova" koji ubijaju hladnoćom te da se ne smije primjenjivati ni izvana ni iznutra; velika kukuta, piše, nema nikakvu dobru moć, što se vidi i po njezinu odvratnom mirisu. [3] Upozorava i da je vrlo nesmotreno stavljati lišće kukute na tijelo, jer šteti srcu i jetri, a uzeto na usta još i više. [3]

Jedić (Aconitum)

Jedić je rod s više od 300 vrsta zeljastih trajnica sjeverne polutke iz porodice žabnjaka, a Hrvatska enciklopedija ga naziva jednom od najotrovnijih biljaka u Europi. Svi dijelovi sadrže alkaloide akonitin i napelin, kardiotoksične i neurotoksične; do otrovanja može doći i dodirom lišća. Modri jedić (Aconitum napellus) raste i u nas, osobito u visokim zelenima u gorskim područjima, a u prošlosti se njegov otrov rabio za premazivanje vrhova strijela i koplja. Latinsko ime potječe od grčke riječi za jedić. [5]

Plinije (XXVII. knjiga) piše da je jedić "najbrži od svih otrova" i vezuje uz njega priču da je nastao iz pjene Cerberusa kojeg je Heraklo izvukao iz podzemlja, pa ga zato ima toliko kod Heraklee na Pontu, gdje se pokazuje ulaz u podzemlje. [2] Prenosi i da je jedićem optužen Kalpurnije Bestija da je ubio svoje žene tako što je otrov prstom unio u spolni organ; optužbu je, piše, iznio M. Cecilije. [2] Opisuje biljku s listovima nalik ciklamini ili krastavcu, korijenom nalik škorpionovu repu, što joj daje imena thelyphonon, cammaron, pardalianches, scorpio; a ime aconitum izvodi, među ostalim, iz grčkog "bez prašine", jer raste na golim stijenama. [2] Urednici prijevoda u bilješci, prema Féeu, biljku koju Plinije opisuje poistovjećuju s vrstom Doronicum pardalianches i napominju da su stari pod tim imenom poznavali više biljaka. [2]

Gerard o jediću ("Wolfes-bane", vučji jed) piše: "sve su te biljke vruće i suhe u četvrtom stupnju i vrlo otrovne"; djelovanje mu je "smrtonosno ljudima i svim zvijerima". [3] Priča o dobro poznatom slučaju iz Antwerpena: kad su neki neznalice poslužili lišće jedića u salatama, svi koji su ga jeli odmah su se razboljeli "najokrutnijim simptomima" i umrli. [3] Navodi Avicennu, prema kojem otrovanima oteknu usne i jezik, oči izbuljene, bedra ukočena i um otet. [3] Spominje i da se "toxicum" rabio za lovačke strijele. [3] O legendi o protuotrovu spominje da je Avicenna pisao o mišu, a Guainerio o muhi; Gerard je tek prenosi, bez preporuke. [3]