Isobel Gowdie: četiri priznanja iz Auldearna (1662.)
Škotska seljanka u proljeće 1662. četiri puta pred svjedocima priča o sastancima s đavlom, letovima na slami, vilinskoj kraljici i strijelama kojima ubija ljude. Zapisnik tvrdi da je to rekla sama; što su ta priznanja zapravo?
Ukratko
- Isobel Gowdie, žena Johna Gilberta iz Lochloya u okolici Auldearna u Škotskoj, u četiri je navrata (13. travnja, 3., 15. i 27. svibnja 1662.) pred svećenikom, mjesnim posjednicima i bilježnikom iznijela priznanja o vještičarenju. [1]
- Zapisnik ističe da je govorila "bez prisile" (*without compulsitouris*); je li bilo pritiska, iz samog dokumenta se ne može provjeriti. [1]
- Priznanja su neobično bogata: sastanak s đavlom u crkvi, skupina od trinaest, preobrazba u zeca, letovi na slami, posjet vilinskoj kraljici i "vilinske strijele". Folkloristica Sabina Magliocco u prikazu knjige Emme Wilby navodi tumačenje da je Gowdie vjerojatno bila nadarena pripovjedačica narodnih predaja čiji su se elementi pod pritiskom ispitivanja mogli doživjeti kao stvarna sjećanja. [1][2]
Tko je ispitivao i kako je zapisano
Prema zapisu, priznanja su dana u Auldearnu u nazočnosti župnika Harieja Forbesa (na sva četiri) i više mjesnih posjednika; pri prvom je nazočan i William Dallas od Cantreyja, zamjenik šerifa Nairna, a pri trećem i četvrtom školski učitelj i tajnik župnog vijeća Alexander Dunbar. Bilježnik John Innes potvrdio je zapise. [1] Pri trećem je nazočan i nairnski svećenik Hew Rosse. [1]
Dokument je Robert Pitcairn objavio 1833. u dodatku zbirke Ancient Criminal Trials in Scotland; u uvodu piše da ga je tiskao na nagovor prijatelja, protivno vlastitu mišljenju; pojedinosti naziva "odbojnima i šokantnima", ali povijesno važnima, a priznanja Gowdie i Janet Breadhead "najneobičnijima i najčudesnijima" u zapisima. [1] U bilješci uz prvo priznanje Pitcairn izraz "bez prisile" tumači kao znak da nije bilo mučenja. [1] Zapisano je i da je 10. srpnja 1662. u Edinburghu zamjenik glavnog suca (Justice-depute) A. Colville, pročitavši priznanja, ocijenio da se za njezino konačno suđenje s pravom može izdati povjerenstvo. [1] Što je bilo poslije, taj dodatak ne bilježi.
Legenda
Sljedeće su tvrdnje iz samih priznanja, a ne provjerene činjenice. Gowdie kaže da je između dvaju naselja susrela đavla i obećala mu da će doći u crkvu u Auldearnu; tamo je, prema njezinim riječima, zanijekala krštenje i stavila jednu ruku na tjeme, a drugu na tabane te sve između "predala" đavlu. Margaret Brodie ju je držala dok ju je đavao "krstio" novim imenom, "Janet", označio na ramenu i ondje joj isisao krv. [1]
Opisuje skupinu (*coven*) od trinaest osoba, od kojih svaki član ima duha-pratioca s imenom, a žene i nadimke, uz "Djevojku" kao članicu skupine i "Časnika" (Johna Younga). [1]
Tvrdi da su preobrazbom u zeca, mačku ili vranu putovali noću, izgovarajući stih "Ući ću u zeca…" i da su kao konje rabili slamu uz formulu "Horse and Hattock, in the Devil's name"; u kuću grofa od Moraya, kaže, ušli su kroz prozore. [1]
Govori o odlasku u brežuljke Downie Hills, gdje je od vilinske kraljice dobila hrane "više no što je mogla pojesti"; kraljicu opisuje u bijelom platnu i bijeloj i smeđoj odjeći, a vilinskog kralja kao lijepa muškarca širokog lica. [1]
Priča o "vilinskim strijelama" (*elf-arrows*): đavao ih oblikuje, a vilinski dječaci ih zašiljuju; njima su ona i druge žene, kaže, ubijale ljude, a imenuje i konkretne osobe i mjesta. [1]
Pripovijeda da su plugom u koji su upregnute žabe orale polje i molile da na njemu rastu stričak i trnje, te da su obredima "uzimale plod" tuđih polja. [1]
Kaže da ih je đavao tukao kad bi propustile sastanak ili obavile zadatak loše. [1] U priznanju izražava kajanje i govori da zaslužuje da je "razderu na željeznim branama". [1]
Što znamo
- Četiri su zapisa datirana (13. travnja, 3., 15. i 27. svibnja 1662.), s imenima nazočnih, uz bilježnika Johna Innesa; tiskao ih je Pitcairn 1833. [1]
- Zapisnik navodi da su priznanja dana bez prisile i Pitcairn to tumači kao odsutnost mučenja; to je izjava zapisa i urednika, ne neovisan dokaz. [1]
- U priznanjima se pojavljuju elementi poznati iz tadašnje narodne predaje (vile, preobrazba u životinju, plodnost polja), ali i elementi crkvene demonologije (zataja krštenja, đavolji pečat, sastanak u crkvi). [1]
- Moguća tumačenja: prema prikazu Sabine Magliocco, Emma Wilby u knjizi *The Visions of Isobel Gowdie* (2010.) drži da je Gowdie vjerojatno bila nadarena pripovjedačica narodnih predaja te da su se pod izrazitim pritiskom ispitivanja elementi tih predaja mogli doživjeti kao stvarna sjećanja. [2]
- Prema istom prikazu, najspornija Wilbyna pretpostavka je da je Gowdie pripadala šamanističkom "kultu snova" nalik talijanskim benandantima. Magliocco tumačenje drži elegantnim, poticajnim i dosad najcjelovitijim čitanjem priznanja, ali hipotezu o kultu snova smatra vrlo spekulativnom: legendarni materijal može se pojaviti u pojedinčevim viđenjima i bez organizirane skupine. [2]
- Pitcairnov dodatak ne bilježi presudu ni pogubljenje Gowdie; što se s njom dogodilo, iz tog izvora se ne zna. [1]
Otvorena pitanja
- Je li i kakav pritisak (zatvor, ispitivanja svećenika, bdijenje) prethodio priznanjima, kad zapisnik to ne bilježi.
- Koliko je u priznanjima njezina vlastita pripovjedačka tradicija, a koliko su oblikovali ispitivači i očekivanja o đavlu.
- Što je s Isobel Gowdie bilo nakon srpnja 1662.
Povezane stranice
Za daljnje istraživanje
- Wilby, E. The Visions of Isobel Gowdie. Brighton: Sussex Academic Press, 2010.