Matthew Hopkins i The Discovery of Witches (1647.)

Tko je bio Hopkins?

Prema Notesteinu, Hopkins je bio sin Jamesa Hopkinsa, svećenika u Wenhamu u Suffolku; kao odvjetnik "male važnosti" radio je u Ipswichu, a zatim se preselio u Manningtree. Notestein drži da mu pravo nije donosilo dovoljno i da je upravo slučaj u Manningtreeju bio poticaj za novi posao. [2] Notestein pretpostavlja da je Hopkins za Daemonologie kralja Jakova znao, ali da ju je možda proučio tek nakon prvih iskustava u Manningtreeju, te da je na njega utjecao i izvještaj o lancashirskim vješticama iz 1612. [2] O njegovim vjerskim uvjerenjima knjižica ne govori ništa; Stearne je bio puritanac, a Hopkins "zacijelo istoga uvjerenja", ali Notestein drži da se ne može dokazati da ga je pokretala vjerska revnost. [2]

Kako je počelo u Manningtreeju 1645., i što su familijari koje je Hopkins opisao, pogledajte članak o familijarima u engleskim suđenjima; ovdje se bavimo onim što knjižica tvrdi o postupku. [1][2]

Što tvrdi knjižica?

The Discovery of Witches ima podnaslov "kao odgovor na više upita nedavno predanih sucima porotnog suda grofovije Norfolk", a Hopkins se potpisuje kao "Witch-finder" (lovac na vještice). [1] Tekst je niz od četrnaest prigovora s odgovorima; prigovori su, prema Notesteinu, doista bili upućeni sucima u Norfolku. [1][2]

Znakovi na tijelu. Prigovor je da se starim ljudima nevinih izraslina (bradavica, hemoroida) lako pripisuje "đavolja sisa". Hopkins odgovara da razlikuje tri stvari: neobično mjesto na tijelu, neosjetljivost na iglu, šilo i slično te promjenjivost znakova, jer vještica, kad čuje da dolazi "lovac", prema njegovu tvrđenju preda svoje familijare drugima da ih doje, čak i vlastitoj djeci, pa su znakovi pri pregledu osušeni, a nakon 24 sata bdijenja nad njom opet natečeni. [1] Kad se pregledavao muškarac, bilo je prisutno, kaže, obično dvanaest najuglednijih muškaraca, a kad su se pregledavale žene, isto toliko iskusnih starica i babica, a ne jedan čovjek sa ženom. [1]

Bdijenje i hodanje. Hopkins priznaje da je u "početku otkrića" u Essexu i Suffolku nalog sudaca bio držati optuženu budnom dvije do tri noći, kako bi familijari došli na vidjelo; kaže da je to prestalo kad ga suci nisu više dopuštali, "prije godinu i pol". Hodanje po sobi opisuje kao jednostavno držanje budnom, a zlostavljanja pripisuje "seljacima". [1]

Plivanje. Priznaje da su mnoge sa "sisama" bacali u vodu i da su plutale, a one bez njih tonule; odgovara da to nije bio dokaz na suđenju, poziva se na kralja Jakova i dodaje da su "uvaženi teolozi" taj postupak osudili pa je napušten "zauvijek". [1]

Priznanja. Hopkins nabraja što ne priznaje kao valjano: priznanje izvučeno mučenjem ili nasiljem, priznanje izvučeno laskanjem ("priznaj pa ćeš kući"), priznanje nevjerojatnosti poput letenja zrakom ili jahanja na metli, te priznanje u kojem su ispitivači optuženoj stavljali riječi u usta pitanjima na koja odgovara samo "da". Valjano je, tvrdi, ono što optužena sama izloži nakon odvajanja od kuće i dobrog savjeta koji je dovodi do kajanja, bez prisile. [1] Magistratima i porotnicima savjetuje da pomnije ispituju svjedoke o takvim priznanjima. [1]

Plaćanje. Na optužbu da zemlju "guli" Hopkins odgovara da nikamo nije išao ako ga nisu zvali, da nikoga nije "otkrio" prije pregleda i priznanja i da traži samo dvadeset šilinga po gradu, s kojima izdržava društvo s tri konja. [1]

Što kažu drugi zapisi

Notestein te tvrdnje uspoređuje sa zapisima. Prema njemu, Hopkinsovi odgovori o bdijenju nisu posve točni: u Aldeburghu u rujnu 1645. optuženi su, prema računima gradskog blagajnika, bili pod bdijenjem dan i noć. [2] Za naplatu navodi da su u Stowmarketu Hopkinsu isplaćene 23 funte uz putne troškove, što je bitno više od dvadeset šilinga, te procjenjuje da su Hopkins i Stearne zajedno zaradili od tristo do tisuću funti. [2]

Primjer učinka bdijenja Notestein vidi u slučaju svećenika Johna Lowesa iz Brandestona: prema pismu koje Notestein navodi, držali su ga budnim više noći i trčali s njim po sobi do iznemoglosti, nakon čega je priznao neviđene zločine; Notestein to drži posljedicom mučenja, a motive optužbe vidi i u sporovima s župljanima. [2] Notestein drži da su Hopkins i Stearne bili iskreni kad su tvrdili da "bdijenje" nije mučenje; pri tome primjećuje da nekoliko osoba protiv jedne osamljene i slabe žene može slomiti njezin otpor. [2]

Notestein bilježi i suvremene prigovore: povjesničar Arthur Wilson napisao je da mu "ništa nije tako suprotno naravi" kao pogubljenje toliko vještica i u optuženima je vidio "jadne melankolične" žene. [2] U Bury St Edmundsu sud posebnog povjerenstva, koje je poslao parlament, sastao se krajem kolovoza 1645. (među sucima su bili svećenici Fairclough i Calamy i sudac Godbolt); prema Notesteinu ono je prekinulo plivanje, a osamnaestero je osuđeno na vješanje. [2] Kako je u istom gradu 1662. izgledao sudski postupak, vidi članak o Bury St Edmundsu i Matthewu Haleu.

Koliko je bilo žrtava?

Pouzdanog zbroja nema. Notestein (1911.) navodi sljedeće: u Essexu je u ljeto 1645. obješeno četvero u Manningtreeju i desetero u Chelmsfordu, dok Hopkins piše da je "29 osuđeno odjednom", a Stearne, prema Notesteinu, oko 28; razliku Notestein objašnjava mogućim dvama suđenjima ili brkanjem optuženih i obješenih. [2] U Norfolku je, prema Whitelockeu, do 26. srpnja pogubljeno dvadesetero, a u Suffolku je, prema Stearneu, osuđeno 68 osoba; rukopisna povijest Brandestona kaže da je Lowes pogubljen s 59 drugih. [2] Prema suvremenim izvješćima koja navodi Notestein, u zatvoru u Buryju bilo je 130 do 200 optuženih. [2]

Stearne je tvrdio da zna za dvjesto pogubljenja; Notestein pretpostavlja da je možda računao osuđene, ne obješene, ali brojku ne odbacuje olako jer je pisao s terena. [2] James Howell 1648. piše o "gotovo tri stotine" optuženih u Essexu i Suffolku, "većini" pogubljenih; Notestein bilježi da je i on mogao brkati osude s pogubljenjima. [2] Kategorički odbacuje stare tvrdnje o 30 000 ili 3 000 pogubljenih kao proizvoljne. [2] Na temelju tih procjena Notestein zaključuje da su Hopkins i Stearne, ako su brojke točne, u četrnaest mjeseci poslali na vješala više ljudi nego svi ostali lovci na vještice u Engleskoj u stotinu i šezdeset godina progona, prema tadašnjem stanju zapisa. [2] Sve su to procjene iz 1911. Šire o procjenama za cijelu Europu vidi članak o broju žrtava lova na vještice.

Smrt

Prema upisu u matici župe Mistley-cum-Manningtree, Hopkins je pokopan u kolovozu 1647. [2] Stearne je napisao da je umro "mirno, nakon duge bolesti od sušice" (Consumption); Notestein toj tvrdnji vjeruje. [2]