Ivana Orleanska i optužbe za vračanje (1431.)

Tko je sudio i što je bio postupak

Prema Murrayevu prijevodu zapisnika, suđenje je počelo u srijedu 21. veljače u Kraljevskoj kapeli dvorca u Rouenu: pročitana su kraljevska pisma o predaji optužene i pisma kaptola kojima se ustupa područje, a tužitelj (promotor) Jean d'Estivet predstavio je optuženu kao onu koja mora odgovarati na pitanja. [1] Sudili su biskup Pierre Cauchon iz Beauvaisa i Jean Lemaître, zamjenik glavnog inkvizitora Jeana Graverenda. [1] Nakon šest javnih ispitivanja slijedio je takozvani redovni postupak: 27. ožujka pročitano je 70 članaka optužbe, a prema uredničkoj napomeni Nicolas Midi ih je sažeo u dvanaest. [1]

Što su joj točno stavljali na teret

U Dvanaest članaka, koje je sud poslao na mišljenje učenjacima, navodi se sljedeće. [1]

• Glasovi i viđenja. Optužena tvrdi da joj se s trinaest godina "tjelesnim očima" ukazao sv. Mihael, povremeno i sv. Gabrijel, a poslije sv. Katarina i sv. Margareta, koje svakodnevno vidi i čuje te ih je, prema članku, često ljubila, a katkad i dodirnula. [1]
• Znak krune. Prema optužbi, kralju je kao "znak" došao Mihael s anđelima i predao mu zlatnu krunu. [1]
• Predviđanje budućnosti. Tvrdi da sigurno zna buduće stvari i skrivene predmete, poput mača zakopanog u zemlji, preko "otkrivenja". [1]
• Muška odjeća. Nosi muško odijelo i kratko podšišanu kosu po zapovijedi Božjoj, radije bi umrla nego ga odložila te je zbog njega odbijala i sakramente. [1]
• Pisma s imenima "Jhesus Maria". Dala je pisati pisma u kojima prijeti smrću onima koji se ne pokore. [1]
• Odlazak od roditelja i skok s tornja. S 17 godina otišla je bez dopuštenja roditelja; bacila se s visokog tornja radije nego da padne u ruke neprijatelja i vidi razorenje Compiègnea. [1]
• Sigurnost spasenja i neposluh Crkvi. Uvjerena je u svoje spasenje, štuje svece koje čuje, a ne želi se pokoriti sudu "Crkve zemaljske", nego samo Bogu. [1]

Ono što je sud zanimalo kao "vračanje" vidi se u tekstu odricanja koji je 24. svibnja pročitan i koji je Ivana potpisala (poslije je rekla da ga nije razumjela): u njemu priznaje "lažno tvrđenje otkrivenja", "praznovjerna gatanja", bogohuljenje, nošenje muške odjeće i podšišanu kosu, te "idolatriju" kojom štuje i priziva zle duhove. [1] Presuda o izopćenju nju naziva lažljivom i zavodljivom u pogledu njezinih "navodnih božanskih otkrivenja i ukazanja", pogubnom, drskom, lakovjernom, nepromišljenom, praznovjernom, gatalicom (divineress) i huliteljicom. Prema uredničkoj napomeni, uvod te presude jednak je onome u presudi od 24. svibnja. [1]

Stablo vila u Domrémyju

Na ispitivanju Ivana kaže da blizu Domrémyja postoji stablo "koje zovu Stablom gospođa, a drugi Stablom vila", s izvorom iz kojeg bolesnici od groznice piju. Bukva je to, kaže, s koje dolazi "beau mai"; pripada vlastelinu Pierreu de Bourlémontu. Priča da je s drugom djecom ondje plela vijence za Gospu iz Domrémyja i više pjevala nego plesala. [1] Starci su govorili da vile zalaze pod stablo; i njezina je kuma Jeanne, žena župana Aubryja, rekla da ih je ondje vidjela; Ivana kaže da ih, koliko zna, nikad nije vidjela, a ne zna je li istina ono što je kuma rekla. [1] Na pitanje je li kuma koja je vidjela vile važila za mudru ženu odgovara da je bila "dobra i poštena žena, ni gatalica ni vračara". [1] O onima koji dolaze zrakom s vilama kaže da ih nije poznavala, da je čula da dolaze četvrtkom, ali da u to ne vjeruje i da to drži vračanjem. [1] Ivana sama spominje da joj je brat rekao kako se u kraju priča da je "Ivanica primila poslanje kod Stabla vila"; kaže da to nije točno i da mu je rekla suprotno. [1] Na pitanje jesu li vile zli duhovi odgovara da o tome ništa ne zna. [1] Ovaj je motiv uvršten i u prvi od Dvanaest članaka: da su sv. Katarina i sv. Margareta s njom razgovarale kraj izvora ispod stabla koje se zove Stablo vila, "na profanom mjestu". [1]

Isto tako pitaju je za mandragoru; odgovara da je nikad nije imala, da je čula da se u blizini njezine kuće u zemlji nalazi jedna, ispod stabla lijeske, da je čula da je to "opasna i zla stvar" koju se ne smije držati, da je čula kako služi za privlačenje novca, ali u to ne vjeruje te da joj se Glas o tome nikad nije javio. [1]

Muška odjeća i opoziv odricanja

Na ispitivanju se Ivana više puta pozivala na zapovijed Božju za muško odijelo: "ni za što na svijetu" neće zakleti da će ga skinuti i oružje odložiti. [1] Dana 24. svibnja pred velikim mnoštvom potpisala je odricanje. [1] U ponedjeljak 28. svibnja zatekli su je u muškom odijelu; izjavila je da ga je opet uzela "svojom voljom" jer je, kako kaže, obećanje da će ići na misu, primiti pričest i biti oslobođena okova prekršeno, da bi radije umrla nego ostala u okovima, te da je ono što je rekla pri odricanju rekla samo iz straha od vatre i da nije razumjela što piše na papiru. [1] Dodaje da su joj Glasovi rekli da je pristankom na odricanje sama sebe osudila. [1] Sud ju je 30. svibnja na Starom trgu u Rouenu proglasio relapsnom heretikinjom i predao je svjetovnoj vlasti, uz molbu da u pogledu smrti i sakaćenja bude blaga; prema iskazu fratra Ysambarda de la Pierrea u prvoj istrazi, svjetovni sudac zapravo nije donio nikakvu presudu, nego je krvniku samo rečeno da "učini svoju dužnost". [1]

Poništenje 1456.

Presuda o rehabilitaciji iz 1456. navodi da su članci koji počinju riječima "Jedna žena" (Dvanaest članaka) izvučeni iz zapisnika "s pokvarenošću, prijevarom, klevetom i zlobom" (među ostalim): da je istina o nekim njezinim iskazima prešućena, da su drugi pogrešno prevedeni i da su dodane otegotne okolnosti koje u iskazima ne postoje. [1] Sud je proglasio da su postupak i obje presude ("lapsus" i "relaps"), kao i odricanje i sve što je uslijedilo, ništavni te da Ivana i njezina rodbina nisu zbog suđenja stekli nikakav žig sramote. [1] Presuda nalaže javnu objavu u Rouenu i postavljanje križa na mjestu spaljivanja. [1] U presudi se također napominje da je o otkrivenjima izuzetno teško dati siguran sud. [1]