Bajanja i praznovjerja Transilvanije prema Emily Gerard

Tko je zapisivao i kako

U proljeće 1883. muž Emily Gerard imenovan je zapovjednikom konjičke brigade u Transilvaniji, s dvjema husarskim pukovnijama u Hermanstadtu (danas Sibiu) i Kronstadtu (danas Brașov). Ondje su proveli dvije godine. Gerard je dojmove isprva objavljivala u kraćim člancima, u časopisima Blackwood's Magazine, The Nineteenth Century i Contemporary Review, a knjigu je složila tek nakon odlaska iz zemlje. [1]

Gerard je promatrala izvana i to se vidi u tonu: praznovjerje naziva "neobičnom krivom biljkom zablude" i piše da se demoni, vile i vještice, potisnuti iz ostatka Europe, kao da su sklonili iza transilvanskih planina. [1] Razlikuje tri izvora vjerovanja: domaća vjerovanja Rumunja, najstarijih stanovnika; vjerovanja koja su donijeli njemački doseljenici, Sasi; te vjerovanja romskih skupina koje su putovale zemljom. Dodaje da su se ta tri sloja toliko isprepletala da je često teško reći odakle neki običaj potječe. [1]

Bajanja koja se predaju na samrti

U poglavlju o rumunjskim pjesmama Gerard nabraja vrste narodnih pjesama i stihova, od lirske doine do tužbalica (bocete). Deveta su vrsta descantece, bajanja: tajne čini ili zazivi u rimi. Da bi djelovala, smjela su se predati djeci ili unucima tek kad je roditelj ležao na samrtnoj postelji. [1] Najčešće su se odnosila na bolesti ljudi ili stoke, na ljubav ili na život, a svaka je prilika imala svoju ustaljenu formulu, koja se tako prenosila s koljena na koljeno. [1]

Među ostalim vrstama nabraja i cantece de paparuga, pjesme koje su se pjevale treće nedjelje nakon Uskrsa ili za duge suše. [1]

Dani i blagdani

Srijeda i petak bili su sumnjivi dani: tada se nije smjelo rabiti iglu ni škare ni peći kruh, a petkom se nije sklapala pogodba. Utorak je bio izrazito nesretan dan u kojem se nije smjelo presti, a kletva "neka te odnese mar sara" (duh utorka navečer) značila je isto što i "neka te vrag odnese". [1] Žena je smjela prati u četvrtak i presti u subotu, ali ne obrnuto. Na mnogim se mjestima nije radilo u polju četvrtkom između Uskrsa i Duhova, jer se vjerovalo da bi rad donio tuču. Gerard piše da su prosvjećeniji svećenici uzalud propovijedali protiv toga te da su prije nekoliko godina stanovnici jednog sela biskupu podnijeli službenu pritužbu i tražili da im se svećenik premjesti, jer je radio u zabranjene dane i time, po njihovu sudu, izazvao tuču. [1]

Podne i ponoć smatrali su se opasnim satima zbog duhova Pripolnize i miase nopte. Tko bi u ponoć ugledao vatrenog zmaja na nebu, trebao je pokraj sebe zabosti vilicu u zemlju da ga zmaj ne odnese. [1]

Blagdani su imali svoje radnje. Na Bogojavljenje se nakon blagoslova vode kroz križ prosječen u ledu svetom vodom punila boca, koja se čuvala začepljena kao lijek za bolest. [1] Navečer bi svećenik obilazio kuće i blagoslivljao stoku škropeći je svetom vodom kitom bosiljka (Ocimum basilicum), kojemu su Rumunji, piše Gerard, pripisivali ljekovita i čarobna svojstva. [1] Na Veliki petak kožne bolesti liječile su se kupanjem u rijeci koja teče prema istoku. [1] Svijeća nošena na uskrsnoj ponoćki, zapaljena poslije za grmljavine, trebala je čuvati kuću od groma, a drvenu žlicu kojom su se vadila uskrsna jaja pastir je nosio za pojasom da prepozna vještice koje su htjele nauditi stadu. [1] Uoči Jurjeva, za koje Gerard piše da je možda najvažniji dan rumunjske godine, pred sva vrata i prozore stavljali su se četvrtasti busenovi, katkad s trnovitim granama, da vještice ne uđu u kuću i staje, a seljaci su noću bdjeli uz stoku. [1]

Gatanja

Na Novu godinu stavljao se list zimzelena na pometen i zagrijan kamen ognjišta: ako bi se list zavrtio, godina bi bila sretna, a ako bi se smežurao, nesretna. [1] Djevojka je u novogodišnjoj noći mogla gatati o udaji: pucketanjem zglobova prstiju brojila je udvarače, gledala oblik jajeta razbijenog u čašu vode, a stas budućeg muža otkrivala je bacanjem naramka drva unatrag preko ramena. Najdalje bačena cjepanica, duga ili kratka, ravna ili kriva, bila je njegova slika. [1] U drugoj se igri ispod preokrenutih zemljanih lonaca skrivalo žito, sol, vuna, ugljen ili novac: novac je značio bogata muža, vuna stara, žito ratara, sol bračnu sreću, a ugljen nesreću. [1]

Ratar je posljednjeg dana u godini izrađivao "kalendar od luka": u dvanaest izdubljenih glavica luka, svaku nazvanu po jednom mjesecu, stavio bi sol, a mjeseci u kojima se sol do jutra otopila bili bi kišni. [1] Na Veliku srijedu mladići su pleli onoliko vijenaca koliko je bilo ukućana, označili bi ih imenima i bacili na krov; vijenci koji bi pali na zemlju označavali su one koji će te godine umrijeti. [1]

Nevrijeme, suša i bolest

Kuću je od groma trebao čuvati zvrk od kruha probodenog nožem, vrćen na podu tavana dok traje oluja; zvono je raspršivalo oluju samo ako je bilo izliveno pod potpuno vedrim nebom. [1] Požar u kući koju je zapalio grom nije se smio gasiti, jer je vatru upalio Bog; drugdje se vjerovalo da se takav požar gasi samo mlijekom. [1]

Ženski vodeni duh (wodna zena) živio je, prema vjerovanju, u svakom izvoru. Žena bi mu, napunivši vrč, prolila nekoliko kapi na zemlju; vodu nije smjela grabiti protiv struje, a tko je morao zahvatiti vodu noću, triput bi puhnuo preko vrča da poništi uroke. [1]

Za kugu, koleru i slične pošasti krivio se duh dschuma, katkad bezuba starica, katkad divlja djevica, koji se mogao umiriti samo darom odjeće. Kad bi se noću čuo njegov glas kako traži odjeću, katkad je sedam starica trebalo u jednoj noći, bez riječi, ispresti, istkati i sašiti grimiznu košulju, a katkad su djevojke šile odjeću i vješale je na ulazu u selo. [1] Gerard navodi da je Paget jednom vidio lanene hlače obješene o uže preko ceste i doznao da su namijenjene duhu kolere. [1] U jednom vlaškom (rumunjskom) selu u županiji Bihar, za kolere 1866., šest djevojaka i šest neoženjenih mladića novim je raonikom, bez odjeće, izoralo brazdu oko sela: začarani krug preko kojega duh kolere, prema vjerovanju, nije mogao prijeći. [1]

Za dugih suša seljaci su, prema Gerard, nerijetko optuživali Rome da tajnim sredstvima zadržavaju kišu radi svog obrta, izrade opeke, i tukli ih. Kad to ne bi donijelo kišu, katkad su posezali za papalugom, "djevojkom za kišu": mladu romsku djevojku potpuno su prekrivali vijencima cvijeća i lišća tako da joj se vidjela samo glava, i uz glazbu su je vodili kroz selo, a svatko bi je polio vodom. Ulogu su mogle preuzeti i rumunjske djevojke. Gerard dodaje da je običaj poznat u Srbiji, a vjeruje da i u Hrvatskoj. [1]

Ugovor s đavlom i spiridusui

Gerard piše da rumunjski seljak đavla nije uvijek tjerao od sebe, nego ga je katkad i izravno zazivao. Tko je htio zaštititi stado, vrt ili polje od lopova, zvijeri ili nevremena, prema njezinu opisu stao bi na raskrižje u krug ucrtan na tlu, ostavio bakreni novčić kao plaću i predao đavlu imanje na čuvanje do određenog roka. Iz kruga nije smio izaći dok đavao, koji se mogao javiti kao jarac, vrana, žaba krastača ili zmija, ne nestane; ako bi umro prije isteka roka, izgubio bi dušu. Za trajanja ugovora služio mu je duh spiridusui, koji je zauzvrat tražio prvi zalogaj svakog jela. [1]

Ljekarnici u gradovima, piše Gerard, govorili su da ih ljudi često pitaju za nepoznati čarobni napitak spiridusch, za koji se vjerovalo da otkriva skriveno blago. Dok je ona boravila u Hermanstadtu, jedan je ljekarnik primio pismo koje je objavio mjesni list: potpisnik "N. N." pita je li istina da ljekarnik prodaje spiridusch, "a to je, jasnije rečeno, sam đavao", i koliko stoji, jer je, piše, toliko siromašan da mora tražiti pomoć od samog đavla. [1]