Hoodoo na američkom Jugu: što je zabilježio Puckett (1926.)

Da bi doznao što znaju iscjelitelji koji liječe korijenjem, sociolog iz Mississippija predstavljao se kao jedan od njih. Njegova knjiga iz 1926. važna je, ali se čita s oprezom.

Tri osušena smeđa korijena različitih oblika na bijeloj podlozi, uz američki novčić od četvrt dolara za usporedbu veličine
Dva korijena poznata kao John the Conqueror i korijen galganta, Louisiana, 2016., snimio Infrogmation of New Orleans, CC BY 2.0, Wikimedia Commons

Ukratko

  • Newbell Niles Puckett, sociolog rođen 1897. u Columbusu u Mississippiju, objavio je 1926. knjigu o narodnim vjerovanjima Afroamerikanaca na Jugu, nastalu iz doktorske disertacije na Yaleu. [1][3]
  • Prema predgovoru, prikupio je oko deset tisuća vjerovanja, najviše iz Mississippija, Alabame i Georgije, a zadržao ih je oko 3500; dva poglavlja posvećuje hoodoou, odnosno urocima i iscjeliteljima koji liječe korijenjem. [1]
  • Puckett se na terenu predstavljao kao hoodoo-doktor i sam priznaje da je pojedinosti koje nije znao po potrebi izmišljao [1][3]; knjiga sadrži rasne predrasude, a u zaključku zagovara iskorjenjivanje "praznovjerja". [1]
  • Prema američkoj Službi nacionalnih parkova, hoodoo je duhovna tradicija koju su stvorili porobljeni Afroamerikanci i koja se u afroameričkim zajednicama nastavlja i danas. [2]

Tko je bio Puckett i kako je skupljao građu

Newbell Niles Puckett rođen je 8. srpnja 1897. u Columbusu u Mississippiju. Studirao je na Mississippi Collegeu i na Yaleu, gdje je doktorirao 1925.; od 1922. radio je na sveučilištu Western Reserve, gdje je 1938. postao profesor sociologije. [3] Knjigu je, prema vlastitim riječima, preradio iz disertacije obranjene na Yaleu, a predgovor je potpisao u Columbusu u kolovozu 1925.; objavila ju je 1926. naklada Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu. [1]

U predgovoru opisuje kako je građu skupljao: osim vlastitog rada na terenu, slao je upitnike svim afroameričkim koledžima na Jugu. Tako je prikupio oko deset tisuća vjerovanja, većinom iz Mississippija, Alabame i Georgije, a nešto iz svake južne savezne države. Oko dvije trećine bila su ponavljanja; od otprilike 3500 zadržanih gotovo je trećinu zapisao osobno, a gotovo 2400 dotad, prema njegovoj procjeni, nije bilo objavljeno. Navodi i četiristo kazivača čija su imena popisana na kraju knjige, a posebno zahvaljuje Hattie Harris, Edu Murphyju i Franku Dickersonu. [1] Uz vlastitu građu Puckett se oslanja i na starije objave, primjerice na zapise o urocima u Georgiji objavljene 1901. [1]

Dio svog postupka Puckett sam opisuje u trećem poglavlju. Nakon što su od njega tražili novac za podatke, odlučio se i sam predstaviti kao hoodoo-doktor, da bi o "zanatu" mogao razgovarati kao kolega s kolegom. Pokazivao je zbirku crvenih flanelskih krpica, zečjih nogu, magnetita i zemlje s groblja, a priznaje da je imao dovoljno mašte da po potrebi izmisli pojedinosti koje mu nedostaju. Uskoro su mu, kako piše, dolazili i "pacijenti". [1] I nekrolog iz 1968. ističe da je, predstavljajući se kao vrač, navodio na razgovor ljude koji inače ne bi govorili. [3]

Što Puckett naziva hoodooom

Prema Puckettu, većina Afroamerikanaca na Jugu čaranje naziva "hoodoo", što on drži inačicom riječi "voodoo", a prema tada prevladavajućem mišljenju ta riječ potječe od riječi vodu, kojom narodi koji govore jezikom ewe označavaju boga. [1] Samo čaranje naziva se, kako bilježi, i "hoodooing", "goofering" ili "tricking", a iscjelitelj je po cijelom Jugu "root-doctor" (doktor od korijenja) ili "hoodoo-doctor". [1] Smatra da se na gotovo cijelo čaranje mogu primijeniti pravila Jamesa Frazera o sličnosti i dodiru (slično proizvodi slično, a stvari koje su jednom bile u dodiru i dalje djeluju jedna na drugu), iako se njima u knjizi ne služi kao podjelom. [1]

Puckett odvaja hoodoo od "znakova" (predznaka, malih čarolija i zabrana). Prema njemu, točno poznavanje hoodooa ograničeno je na razmjerno malen broj ljudi, uglavnom muškaraca, iako žene nisu posve isključene, dok su "znakovi" najveći dio magijskih vjerovanja i čuvaju ih uglavnom žene. Za mnoge ili većinu znakova smatra da su europskog podrijetla, a za mali broj čarolija hoodooa nalazi točne europske usporednice. [1] Već u predgovoru upozorava da je ono što bijelac s Juga obično smatra "ostatkom afričkog poganstva" u četiri od pet slučajeva europsko vjerovanje. [1]

Među čimbenicima koji su pridonijeli vjerovanju u uroke Puckett navodi ropstvo: budući da su gospodari štitili porobljene kao vlasništvo i zabranjivali im da jedni drugima nanose tjelesne ozljede, osveta se, smatra on, prenijela na čaranje; nakon građanskog rata, kad liječenje više nije bilo u rukama gospodara, želja da se izbjegnu skupi liječnici ponovno je usmjerila pozornost na iscjelitelja od korijenja. [1]

Hoodoo-doktor u zapisu

Puckett opširno opisuje Eda Murphyja, iscjelitelja iz Mississippija kojega su se mnogi u kraju pribojavali i kojemu, kako piše, duguje mnogo podataka o urocima. Navodi tri madeža na njegovoj lijevoj ruci, koji predstavljaju Oca, Sina i Duha Svetoga, viđenja koja su mu dolazila noću i to što je živio povučeno. [1] Murphy je, prema Puckettu, bio vrlo pobožan i u vrijeme vjerskih obnova glavni propovjednik; Puckett dodaje da su gotovo svi iscjelitelji koje je poznavao bili pobožniji od prosjeka, neki i propovjednici, i da su biblijske navode miješali s propisima za čaranje. [1]

Zadaće iscjelitelja Puckett nabraja ovako: utvrditi je li netko začaran i tko je urok postavio, pronaći i uništiti predmet uroka, izliječiti oboljelog i, ako on to želi, uzvratiti urok onome tko ga je poslao; uz to iscjelitelj mora umjeti smiriti duhove i pronaći zakopano blago ili vodu, primjerice rašljama, za koje Puckett napominje da su europska zamisao. [1] Navodi i prijevare, primjerice slučaj iz Georgije u kojem je iscjelitelj sam zakopao bocu s "urokom" pa ju je za novac "pronašao", ali dodaje da većina iscjelitelja koje je upoznao čvrsto vjeruje u sredstva koja propisuje i spremna je i sama upotrebljavati čarolije koje joj propišu drugi. [1]

Urok, njegovi znakovi i zaštita

Prema zapisu iz 1895. koji Puckett prenosi, urok se prepoznaje po iznenadnosti: oštra bol nastupa odmah nakon što se predmet uroka dotakne, prekorači ili proguta, liječnik ne pomaže, a javljaju se znakovi guštera i zmija u tijelu. [1] Puckett piše da je vidio kako se uroku pripisuju ludilo, čirevi, neuspjeh u lovu ili udvaranju, smrt i drugo, a često i svaka neobjašnjiva ili neočekivana nesreća. [1] Iz starijeg zapisa iz Georgije (1901.) prenosi iskaz Alexa Johnsona, koji je 1898. osjetio bol u stopalima koja se proširila tijelom, pod pragom pronašao malu vrećicu sa zemljom s groblja i korijenjem te odlučio potražiti drugog iscjelitelja da mu skine urok. [1]

Zavežljaj za zaštitu ili sreću zvao se "hand" (ruka). Puckett opisuje jedan koji mu je izradio Ed Murphy: tri biljna dijela, koja predstavljaju Oca, Sina i Duha Svetoga, umotana su u crnu tkaninu, zašivena bijelim koncem i stavljena u vrećicu od crvenog flanela. [1] Svi bi se iscjelitelji, piše, složili da su korijenje i bilje vrijedni lijekovi, a jedan njegov izvor iz 1899. korijen "High John, the Conqueror" naziva kraljem šumskog korijenja. [1] Kao sredstva protiv uroka navode se lijekovi koje daje iscjelitelj i neobični postupci koje propisuje, čajevi i kuhano korijenje, a ponekad i molitva; za neke Puckett nalazi usporednice u engleskoj narodnoj predaji. [1]

Biblija i jeftine knjige magije

Puckett piše da se u New Orleansu Tajne Alberta Velikog i Šesta i sedma knjiga Mojsijeva, zbirke stare srednjovjekovne magije tiskane na vrlo jeftinom papiru u papirnatim uvezima, prodaju Afroamerikancima po dolar, iako stoje, kako su mu rekli, samo oko deset centi; prodaja je, prema njemu, golema, a među pismenima je njihova uporaba vrlo raširena. [1] Mnogi iscjelitelji koje je poznavao znali su, dodaje, čitati i pisati, a neki su to znanje koristili u čaranju, primjerice kad se Biblija upotrebljava za proricanje. [1] Crkva i vudu-družba, piše Puckett, nisu bile posve odvojene. [1]

Kako čitati knjigu danas

Naslov knjige, Folk Beliefs of the Southern Negro, sadrži tadašnji naziv za Afroamerikance. [1] Knjiga je pisana izvana. Puckett u predgovoru navodi dvadeset i više godina bliskog druženja s Afroamerikancima, počasno članstvo u jednoj baptističkoj crkvi i nekoliko godina iskustva kao amaterski hoodoo-doktor; piše da mu je taj pogled iza zastora razbio mit da bijelac s Juga potpuno razumije Afroamerikance, a njihovu dušu naziva "gotovo nedokučivom". Prvo poglavlje sadrži odjeljke o navodnim rasnim osobinama, a govor kazivača prenosi posebnim pravopisom koji oponaša izgovor. [1] U zaključku zagovara iskorjenjivanje "praznovjerja": predlaže prirodoslovno obrazovanje, osobito za žene, jer ih smatra važnim prenositeljicama vjerovanja, a tvrdi da su Afroamerikanci na Sjeveru manje praznovjerni, među ostalim zato što su u bližem dodiru s bijelcima. [1]

Puckett priznaje i da su bijelci ismijavali Afroamerikance zbog vjerovanja kojima su uglavnom sami bili autori, ali upravo to ismijavanje smatra vrlo snažnim poticajem da se vjerovanja napuste, a rasni ponos vrlo obećavajućim znakom. Navodi i pismo profesora s jednog afroameričkog koledža: taj piše da su odlučili da ne bi bilo mudro zadati zadatak kakav Puckett traži, zbog snažne rasne svijesti posljednjih godina, koja privremeno uključuje i želju da se prošlost zaboravi. [1]

Američka Služba nacionalnih parkova opisuje hoodoo kao duhovnu vjersku tradiciju koju su porobljeni Afroamerikanci stvorili na temelju srednjoafričkih i zapadnoafričkih vjerskih praksi spojenih s kršćanstvom; upozorava da ga ne treba miješati s vuduom, bilježi da se tradicija u afroameričkim zajednicama nastavlja i danas te da se naziva i "root work" i "conjure". [2] Ista ustanova navodi da je najstarija poznata uporaba riječi "hoodoo" za tu tradiciju zabilježena oko 1870. u knjizi afroameričkog okultista Paschala Beverlyja Randolpha. [2]

Legenda

Prema kazivaču, Ed Murphy pretvorio se najprije u kravu, a zatim u mačku; Murphy to nije poricao, jer su takve priče povećavale njegov ugled. [1]

Kad netko u rukama ima komadić korijena "High John, the Conqueror", kažu, svi koji vjeruju u vrače strepe. [1]

Ključne osobe i pojmovi

  • Newbell Niles Puckett: Sociolog iz Mississippija (1897.-1967.), profesor na sveučilištu Western Reserve, autor knjige iz 1926. [1][3]
  • Ed Murphy: Iscjelitelj iz Mississippija, kazivač kojemu Puckett duguje mnogo podataka o urocima. [1]
  • Hoodoo: U Puckettovu zapisu urok i čaranje; danas duhovna tradicija Afroamerikanaca nazivana i "root work" i "conjure". [1][2]
  • Root-doctor (hoodoo-doctor): Iscjelitelj koji otkriva i skida uroke, liječi korijenjem i biljem. [1]
  • Hand (ruka): Zavežljaj za zaštitu ili sreću s korijenjem i drugim sastojcima, često u crvenom flanelu. [1]
  • Znakovi: Predznaci, male čarolije i zabrane, prema Puckettu mnogi ili većina europskog podrijetla. [1]

Što znamo

  • Knjiga je objavljena 1926. u Chapel Hillu, a nastala je iz disertacije obranjene na Yaleu 1925. [1][3]
  • Puckett je prema vlastitim riječima prikupio oko deset tisuća vjerovanja, od kojih je zadržao oko 3500, uz četiristo kazivača. [1]
  • Sam piše da se predstavljao kao hoodoo-doktor i da je pojedinosti koje nije znao po potrebi izmišljao; nekrolog iz 1968. potvrđuje da se predstavljao kao vrač. [1][3]
  • Hoodoo je i danas živa duhovna tradicija u afroameričkim zajednicama, koja se naziva i "root work" i "conjure". [2]

Otvorena pitanja

  • Koliko je građe izmijenila Puckettova uloga hoodoo-doktora, odnosno što su kazivači rekli kolegi, a što bi rekli istraživaču? [1][3]
  • Koliko je bilo rašireno točno poznavanje hoodooa, kad Puckett piše da ga je imao razmjerno malen broj ljudi, a vrače koji žive od čaranja, prema vlastitom iskustvu i kazivačima, nalazi po cijelom ruralnom Jugu? [1]

Povezane stranice

Za daljnje istraživanje

  • Hyatt, H. M. (1970.-1978.). Hoodoo, Conjuration, Witchcraft, Rootwork. 5 sv. Memoirs of the Alma C. Hyatt Foundation.
  • Chireau, Y. P. (2003.). Black Magic: Religion and the African American Conjuring Tradition. Berkeley: University of California Press.
  • Steiner, R. (1901.). Observations on the Practice of Conjuring in Georgia. Journal of American Folklore 14, str. 173-179.

Izvori