Ibn Haldun o magiji i talismanima (Muqaddima, 1377.)

Tko piše i gdje

Ibn Haldun rođen je u Tunisu 1332., a umro u Kairu 1406. [3] Prvi je nacrt Muqaddime, uvoda u svjetsku povijest Kitāb al-ʿibar, dovršio u studenom 1377. u tvrđavi Qalʿat Ibn Salāma u alžirskom zaleđu. [3] U Muqaddimi je znatan prostor posvećen proricanju i okultnim znanostima. Prema Irwinu, povjesničari, filozofi i sociolozi koji su je dosad najviše proučavali nisu se u potpunosti pozabavili širinom i snagom Ibn Haldunova zanimanja za proricanje. [2] Irwin zaključuje da je Ibn Haldun prema okultnim znanostima općenito zauzimao trezven, čak neprijateljski stav, a prema proricanju također neprijateljski, no ne i dosljedno. [2]

Dva odjeljka šestog poglavlja prve knjige, onog o znanostima, bave se magijom: 27, "Znanosti o magiji i talismanima", i 28, "Znanost o tajnama slova". [1]

Što je magija i koliko je ima

Ibn Haldun magiju određuje kao znanje o pripremama kojima ljudske duše mogu djelovati na svijet elemenata: ili bez pomoći, što je magija u užem smislu (siḥr), ili uz pomoć nebeskih sila, što su talismani. [1] Zatim razlikuje tri stupnja magijskih duša. [1] - Prvi stupanj djeluje samom voljom, bez sprave i pomoćnika. [1] - Drugi se služi mješavinom nebeskih sfera i elemenata te svojstvima brojeva, a to su talismani; slabiji je od prvog. [1] - Treći djeluje na maštu: čarobnjak u predodžbe gledatelja ubacuje slike, pa oni vide kao stvarno ono čega nema. Filozofi to zovu shaʿwadha. [1]

Učenjaci se spore ima li magija stvarnost ili je tek privid. Ibn Haldun drži da zapravo nema pravog neslaganja: oni koji govore o stvarnosti misle na prva dva stupnja, a oni koji je poriču na treći. [1] Postojanje magije, piše, među razumnim ljudima nije sporno; poziva se na Kur'an i na predaju iz zbirke vjerodostojnih hadisa da je i Poslanik bio začaran. [1]

Izvore znanja nalazi u drevnim narodima prije Mojsija, u Babilonu i u Egiptu; od njihovih je knjiga na arapski prevedeno malo, primjerice Nabatejska poljoprivreda. [1] U vezi s tim spisima navodi tri imena. Prvi je Jābir ibn Ḥayyān, kojega naziva poglavarom čarobnjaka u islamskoj zajednici. Drugi je Maslama al-Majrīṭī iz Andaluzije, kojemu Ibn Haldun pripisuje djelo Ghāyat al-ḥakīm, u kojem su sažete sve te knjige; poslije njega, dodaje, nitko nije pisao o toj znanosti. Treći je Fakhr al-Dīn al-Rāzī, kojemu se pripisuje spis al-Sirr al-maktūm. Taj spis Ibn Haldun nije vidio i smatra da Rāzī nije bio među vodećim stručnjacima za to područje, iako dopušta da je možda drukčije. [1]

Zašto je zabranjena

Pripremu za magiju (riyāḍa) Ibn Haldun opisuje kao usmjeravanje prema sferama, zvijezdama, višim svjetovima i šejtanima uz štovanje, obožavanje, pokornost i poniznost. Usmjeravanje prema bilo čemu osim prema Bogu jest nevjerovanje (kufr), pa je magija nevjerovanje ili iz njega proizlazi. [1] Zbog toga se pravnici razilaze u pitanju kazne smrti: kažnjava li se čarobnjak zbog prethodnog nevjerovanja ili zbog štete koju čini. [1]

Šerijat, kaže, ne razlikuje magiju, talismane i opsjenarstvo, nego ih stavlja u jednu zabranjenu skupinu. Obrazloženje je da su dopuštena ona djela koja su nam potrebna za vjeru ili za život; ova nisu potrebna ni za jedno, a štete. Isto vrijedi za astrologiju: ona kvari vjerovanje jer učinke pripisuje nekome osim Bogu. [1]

Magiju razlikuje i od čuda proroka i od izvanrednih moći sufija. Prema filozofima čudo je božanska sila u duši, a čarobnjak djeluje vlastitom snagom duše, katkada uz pomoć šejtana; po vanjskim znakovima čudo se javlja kod dobrih ljudi, u dobre svrhe, a magija ponajprije kod zlih, u zle svrhe, kao što je rastava bračnih drugova. [1] Sufijima koji imaju karāme (milosne darove) pripisuje utjecaj na svijet koji nije magija, nego božanska pomoć, i dodaje da oni, makar bili kadri činiti zlo, to ne čine, a ono za što nemaju dopuštenje ne poduzimaju ni na koji način; tko to ipak učini, skreće s puta istine. [1] Magija, piše, ne može nadjačati čudo, što vidi u priči o faraonovim čarobnjacima i Mojsiju; navodi i svjedočanstvo ʿĀʾishe da se svaki čvor kojim je Poslanik bio začaran razvezao čim bi nad njim proučio zaštitne sure (al-Muʿawwidhatayn, među kojima je al-Falaq), pa zaključuje da magija ne opstaje uz božje ime. [1]

Talismani: zvijezde, brojevi, pečati

Filozofi, prema Ibn Haldunu, razlikuju: magija je sjedinjenje duha s duhom, a talisman sjedinjenje duha s tijelom. Talisman povezuje više, nebeske naravi s nižim, zemaljskima, pa njegov izrađivač obično treba i astrologiju. [1] Ibn Haldun prenosi više primjera iz spisa o talismanima: - brojevi 220 i 284 "prijateljski" su, kako ih on određuje, jer zbroj dijelova (djelitelja) jednog daje drugi. Spis Ghāyat al-ḥakīm i drugi pisci navode da dvije figure izrađene pod određenim položajem Venere, svaka s jednim od brojeva, povezuju dvije osobe nerazdvojivom ljubavlju. [1] - "pečat lava" izrađuje se kad je Sunce u prvom ili trećem dekanu Lava: lav podignuta repa grize kamenčić, pred njim je zmija, a na leđima mu je škorpion; otisne se u zlato težine najviše jednog mitkala, umoči u šafran otopljen u ružinoj vodi i čuva u žutoj svili. Izrađivači talismana tvrde da donosi velik ugled kod vladara. [1] - kvadrat (wafq) vezan uz Sunce, za koji tvrde da pomaže u druženju s kraljevima i služenju njima. [1]

Znanost o tajnama slova

Odjeljak 28 posvećen je ʿilm asrār al-ḥurūf, u njegovo doba zvanom sīmiyāʾ; Ibn Haldun kaže da je taj naziv iz talismana prenesen u rječnik sufija. [1] Prema njemu, ta znanost nastala je u islamskoj zajednici tek poslije njezinih prvih vremena, kad su se pojavili ekstremni sufiji koji su težili otkriti zastor osjetila i činiti izvanredna djela. [1] Navodi da su o njoj pisali al-Būnī, Ibn ʿArabī i drugi njihovi sljedbenici. [1]

Prema Ibn Haldunovu prikazu, zagovornici te znanosti ne slažu se oko toga odakle slovima moć. Jedni drže da slova imaju prirodu četiriju elemenata: alif pripada vatri, bāʾ zraku, jīm vodi, dāl zemlji, i tako redom; vatrena slova služe protiv hladnih bolesti, vodena protiv vrućih. [1] Drugi drže da moć dolazi od brojčanih vrijednosti slova (abjad), pa se i za imena izvode brojčani rasporedi poput onih za brojeve. [1] Ibn Haldun navodi al-Būnījevu tvrdnju da se tajna slova ne stječe razumskim zaključivanjem, nego neposrednim uvidom i božjim vodstvom. [1]

Razliku prema talismanima Ibn Haldun prenosi ovako: prema stručnjacima za talismane, talisman je sila koja se brojčanim odnosima, nebeskim tajnama i kađenjem veže u predmet, a oni koji se služe imenima crpe iz božanske svjetlosti postignute duhovnim vježbama; njihova moć dolazi usput, kao milosni dar. [1] Ako onaj koji se bavi imenima nema taj duhovni uvid i oslanja se samo na podudarnosti slova i imena, kaže Ibn Haldun, nema razlike između njega i izrađivača talismana, a ovaj je pouzdaniji jer se oslanja na pravila. [1]

Mnogi koji žele moć nad svijetom, a ne žele magiju, služe se duhovnim vježbama sastavljenima od pobožnih zazivanja i molitava iz Kur'ana i hadisa te biraju odgovarajuće dane i sate zvijezda. Ibn Haldun smatra da time ne bježe od magije, nego u nju upadaju, jer teže djelovanju na svijet koje šerijat zabranjuje i ne odriču se potpuno vjerovanja u utjecaj nekog drugog osim Boga; stoga upozorava da ne vjerujemo onomu što ti ljudi tvrde i da je sīmiyāʾ jedna od vrsta magije. [1] U istom odjeljku dodaje da nije sve što je šerijat zabranio nepostojeće: magija je stvarna, ali zabranjena, a dosta nam je znanje koje nam je Bog dao. [1] Kao primjer drukčijeg držanja navodi priču o Abū Yazīdu al-Bisṭāmīju: kad su se, prema predaji, obale Tigrisa pred njim sastale, odbio je tu moć, zatražio zaštitu od Boga i rijeku prešao brodom. [1]

Slijedi dug dodatak o zāʾirji, postupku kojim se iz pitanja izvode odgovori preko veza među slovima. Ibn Haldun je opisuje kao zanimljiv, neobičan postupak i prenosi njezine upute, ali tvrdi da nije riječ o znanju o skrivenom: odgovor se samo podudara s pitanjem. [1]

Što je sam vidio

Ibn Haldun izvješćuje o stvarima koje navodi kao vlastita opažanja. [1] - Vidio je čovjeka koji izrađuje lik čovjeka kojega treba začarati, govori nad njim, puhne slinu, veže čvor i uzima zavjet od džina koje je pridružio svojem puhanju; prema Ibn Haldunovu opisu, lik i zla imena imaju zlog duha koji izlazi s dahom, pa se ostvaruje ono što čarobnjak želi. [1] - Vidio je ljude koji pokažu na plašt ili kožu i tiho nešto izgovore, pa se predmet raspara; isto tako pokažu na utrobu ovaca na paši pa im se crijeva izvale. [1] - Na zapadu islamskog svijeta takve ljude zove baʿʿājūn, prema glagolu "razrezati" stoku: većinom razrežu stoku i tako zastraše vlasnike da im daju dio imetka. Skrivaju se jer se boje vlasti. S njima je razgovarao i vidio njihova djela; tvrde da se služe posebnim vježbama uz nevjerničke zazive i pridruživanje Bogu duhova džina i zvijezda te da im djelovanje seže samo na stvari, životinje i robove, ne na slobodne ljude. [1]