Strige u Ovidijevim Fastima i Petronijevu Satirikonu

Što je bio strix?

Latinski strix označava noćnu pticu grabljivicu, obično kukuviju ili njoj sličnu pticu, ali u književnosti i zlokobnu spodobu koja proždire ljudske utrobe i navješćuje smrt. [5] Postoje dva oblika, strix i striga; kasniji su gramatičari smatrali ispravnim množinu striges, pa je Petronijevo strigae (u 63. poglavlju) rjeđi oblik. [5] Prema Frazeru, Festus je u okrnjenu odlomku strigae odredio kao čarobnice koje lete zrakom. [2]

Ovidije: ptice i nimfa Krana

Šesta knjiga Fasta, Ovidijeva pjesničkog pregleda rimskoga kalendara, posvećena je lipnju. Ovidije, koji je umro 17. godine, na prvi dan lipnja smješta blagdan božice Karne, "božice šarke", koja po vlastitoj moći zatvara otvoreno i otvara zatvoreno (VI, 101-102). [1] Njezina priča: nimfa Krana na Tiberu mamila je i varala prosce, dok je nije uhvatio Janus, koji vidi i ono što je iza njegovih leđa. Za uzvrat joj je dao vlast nad šarkama i bijeli trn kojim od vrata tjera zlo (VI, 107-130). [1] Frazer napominje da je Karna prema imenu i zadaći vjerojatno bila personifikacija mesa (caro) te da ju je Ovidije, zavaravši se sličnošću imena, pomiješao s božicom šarki Kardeom. [2]

Odmah zatim slijedi opis ptica (VI, 131-140). To nisu Harpije koje su Fineju krale jelo, kaže Ovidije, ali od njih vuku podrijetlo. Imaju veliku glavu, izbuljene oči, kljun za grabež, sijedo perje i kukaste kandže; noću lete i napadaju djecu bez dojilje; prema Ovidiju, kljunom kidaju meso i utrobu dojenčadi, a grlo im je puno popijene krvi. Ime striges dobile su, kaže, prema tome što noću strašno vrište (stridere). [1][5] Je li to prava ptica ili stara žena pretvorena u pticu marsijskom bajalicom, Ovidije ostavlja otvorenim (VI, 141-142). [1] Marsi su, prema Frazeru, bili poznati po čaranju. [2]

Slijedi slučaj (VI, 143-168): ptice su ušle u odaje kralja Proke, a petodnevni dječak postao im je plijen. Dojilja, uplašena njegovim plačem, zatekla ga je izranjenih obraza i boje lica kao lišće koje je rani mraz opržio. Dojilja je otišla Krani, a ona joj je rekla da odloži strah: "tvoj štićenik bit će živ". Frazer bilježi da je Proka bio jedan od kraljeva Albe Longe, otac Numitora i Amulija. [2] Krana je tri puta dotaknula grančicom planike dovratnike i prag, poškropila ulaz vodom i uzela sirove utrobe svinjčeta od dva mjeseca. Obratila se pticama: "Noćne ptice, poštedite dječje utrobe: za malog pada mala žrtva; srce za srce, utrobu za utrobu; ovu dušu dajemo vam za bolju." Ostatke je položila pod otvoreno nebo, prisutnima zabranila da se osvrću, a na prozorčić odaje stavila granu bijeloga trna. Poslije toga ptice, kaže Ovidije, više nisu dirale kolijevku, a dječaku se vratila boja lica (VI, 155-168). [1] Žrtvu je Frazer protumačio kao zamjensku, a zabranu osvrtanja kao uobičajeno pravilo u obredima s mrtvima i opasnim bićima. [2] Frazer samo pretpostavlja da su Rimljani na prvi dan lipnja stavljali bijeli trn na vrata kako bi odbili ptice. [2]

Petronije: lutka od slame

U Petronijevu romanu (63. poglavlje), na gozbi kod bogatoga bivšega roba Trimalhiona, domaćin priča što mu se dogodilo dok je bio dječak s dugom kosom. Umro je miljenik njihova gospodara, a dok ga je majka oplakivala, "naglo su zavrištale strigae, kao da pas goni zeca". Jedan Kapadočanin, snažan rob, istrčao je s isukanim mačem i probo jednu ženu. Čuli su jauk, ali strigae nisu vidjeli; Kapadočanin se vratio sav u modricama, "kao da je bičevan". Kad je majka zagrlila tijelo sina, našla je lutku od slame: nije imala ni srca ni utrobe. Pripovjedač zaključuje da postoje žene što previše znaju, Nocturnae, koje sve okreću naopako; Kapadočanin je poslije umro izbezumljen. [3] Gosti, kaže 64. poglavlje, poljube stol i mole Nocturnae da ih ostave na miru do kraja večere. [3]

Ovo nije priča o ptici: strigae su žene koje otimaju mrtvo tijelo, ne živo dijete, i zamjenjuju ga slamom; krv i sisanje ne spominju se. U 134. poglavlju stara žena grdi junaka romana pitanjem koje su mu striges pojele snagu (nervos, doslovno žile), dakle riječ već služi kao poruga ili psovka. [3]

Plinije: strix koji doji

Plinije u XI. knjizi Prirodopisa, u poglavlju o dojkama, kaže da je priča o strixu koji dojenčetu stavlja bradavicu na usta "izmišljotina" (fabulosum), da se ime od davnine rabi u kletvama, ali da nije utvrđeno koja se ptica njime misli. [4] Ronzitti ističe da je takvo majčinsko lice strixa manjinsko u latinskoj književnosti; spominje i Izidora Seviljskog, koji bilježi da se strix pučki zove amma jer voli djecu pa da zato kažu da novorođenčadi daje mlijeko. [5]

Od striga do štrige

Prema Ronzittiju, iz latinskoga striga potječu talijanski i korzikanski strega, venecijanski striga, furlanski i sjevernotalijanski stria, stari i srednji francuski estrie, portugalski estria i rumunjski striga "vještica". Slovenski i srpskohrvatski oblici posuđenice su iz romanskih jezika. [5] Riječ je u hrvatske krajeve stigla preko romanskih jezika, a značenje se promijenilo: štrige iz zapisa Zbornika iz 1896. žene su, a istarski štrigon iz Valvasorove knjige iz 1689. povratnik je iz groba, ne ptica. Opise Krka, Kastavštine i Istre v. u srodnim člancima.