Dioskorid i De materia medica: što stari priručnik piše o mandragori, bunici i kukuti

Upozorenje: ovo su povijesni opisi, ne upute. Sam Dioskorid upozorava da veća doza mandragore ubija i da je kukuta smrtonosna [1]; sve tri biljke su otrovne, a navedene doze, izvarci i uporabe (među njima i sredstva za izazivanje pobačaja) ne smiju se primjenjivati.

Tko je Dioskorid i što je De materia medica

Max Wellmann u kritičkom izdanju navodi da rukopisi djelo naslovljuju Peri hylēs iatrikēs ("O ljekovitom gradivu") Pedanija Dioskorida iz Anazarba, u pet knjiga. [1] Knjiga IV, među ostalim, obuhvaća mandragoru, bunike i kukutu. Poglavlja slijede isti obrazac: imena (često s popisom naziva u drugim jezicima ili kod drugih naroda), opis biljke, mjesto rasta, priprema soka ili korijena i uporaba. [1] Brojevi poglavlja ovdje su iz Wellmannova izdanja, ne iz Bečkog kodeksa. [1]

Mandragora (knjiga IV, poglavlje 75)

Dioskorid opisuje dvije glavne mandragore. Žensku, crnu, koju naziva thridakias, opisuje s lišćem užim i manjim od lišća zelene salate, teškim i neugodnim mirisom, položenim po zemlji; uz lišće su jabučasti plodovi nalik na plodove oskoruše, blijedi i mirisni, a korijenje je krupno, dvo- ili trodijelno, isprepleteno, izvana crno, iznutra bijelo, debele kore; stabljike nema. [1] Mušku, bijelu, koju neki zovu mōrion, opisuje s velikim, širokim, glatkim bijelim lišćem poput blitve; plodovi su dvostruko veći, šafranske boje, mirisni "uz neku težinu", i pastiri ih jedu, ali se pomalo omame. [1] U poglavlju se među imenima nalazi Kirkaia ("Kirkina"), jer se smatra da korijen djeluje kao ljubavni napitak (philtron); dulji popis naziva, među kojima su i rimski "pseće jabuke" (mala canina), nalazi se u dodatnom popisu sinonima. [1]

Sok kore korijena cijedi se prešom i suši na suncu; neki korijen kuhaju u vinu do trećine, a takvo se piće daje u količini jedne čašice (kyathos) onima koji ne mogu spavati, onima u bolovima i onima koje treba učiniti neosjetljivima kad ih se reže ili žari. [1] Sok od dvije obole s medenom vodom izvlači sluz i žuč kao čemerika, a veća količina "izvlači iz života", dakle ubija. [1] Dodaje se i u očne i protubolne pripravke i u omekšavajuće pesare; sam, u maloj količini, potiče menstruaciju i izbacuje plod, a kao čepić daje san. [1] Dodaje se još da korijen kuhan tri sata, kako se "kaže", omekšava slonovaču. [1]

U opisu, pripremi i uporabi nema ni vriska pri čupanju, ni psa koji vadi korijen. [1] Ilustrator Bečkog Dioskorida na listu 4v uz Dioskorida je ipak naslikao personifikaciju Pronalaska (Heuresis) koja mu pruža korijen, s mrtvim psom pred njom; o legendi vidi članak o mandragori. [3]

Bunika (hyoscyamus)

Dioskorid kaže da ima tri vrste. [1] Jedna ima ljubičasti cvijet, lišće nalik na lišće tetivike (smilax), crno sjeme i tvrde bodljikave tobolce; druga ima cvijet nalik na jabuku, mekše lišće i žućkasto sjeme; obje su "mahnite i omamljujuće" i teško ih je rabiti. [1] Treća, najblaža i najbolja za liječenje, ima bijeli cvijet i bijelo sjeme, mekana je i paperjasta, a raste uz more i među ruševinama: treba rabiti bijelu, a ako je nema, žutu, dok crnu valja odbaciti kao najgoru. [1] Sok se dobiva iz nezrelog ploda, lišća i stabljika. [1]

Kukuta (kōneion)

Za kukutu Dioskorid piše da ima štitaste cvatove bjelkastih cvjetova, sjeme slično anisu, ali bjelje, i šuplji korijen. [1] Ubraja je među "smrtonosne po hladnoći": ubija, a pomaže nerazrijeđeno vino. [1] Sok se dobiva iz vrha lisnatog dijela prije nego što sjeme presuši, a suši se na suncu. [1] Navodi da je osušeni sok koristan u očnim pripravcima protiv boli, da sok nanesen na kožu gasi lišaj i ružu (erizipel), da gasi mlijeko i sprječava rast grudi u djevojaka; najdjelotvornijom drži kukutu iz Krete, Megare, Atike, Hiosa i Kilikije. [1] Navodi su samo bilježeni; nijedan nije preporuka.

Bečki Dioskorid

Kodeks iz Konstantinopola, danas u Beču kao Vindobonensis med. gr. 1, pergament je od 491 lista (37,6 × 31,2 cm), pisan majuskulom početkom 6. stoljeća uz skrb Julije Anicije, kćeri cara Flavija Anicija Olibrija. [1] Obično se datira oko 512. [2][3] U Beč je, kako piše Wellmann, stigao posredovanjem Augera de Busbecqa (nakon 1562.), među knjigama koje su iz Konstantinopola dospjele u dvorsku knjižnicu. [1] Biljke su u njemu poredane abecednim redom. [1] Listovi 486-491 kasnije su pridodani (13. st., minuskula) i sadrže ulomak života svetog Antuna. [1]

Wellmann u aparatu bilježi da u tom rukopisu tekst poglavlja o mandragori nije izvoran: dopunjen je na listovima 287-289, a navodi i da su u tom dijelu kodeksa listovi izgubljeni te dopunjeni papirnatim listovima iz 12. ili 13. stoljeća. [1] List 6v prikazuje, prema opisu datoteke na Wikimedia Commonsu, portret darovateljice. [2]