"Finnmark 1620.-1692.: vještičji procesi na krajnjem sjeveru Norveške"

Što govore sudski zapisnici?

Istraživači se najviše oslanjaju na sudske zapisnike: za Finnmark postoji vrlo dobar i razmjerno neprekinut niz zapisnika od 1620. nadalje [1], a pojedinačni su procesi vođeni i ranije [2]. Dopunjuju ih računi o državnim prihodima i rashodima te prijepisi presuda u dijelu slučajeva koje je krajem 17. stoljeća napravio Hans H. Lilienskiold, upravitelj pokrajine. [1]

Koliko je osoba stradalo?

Od 1600. do 1692. optuženo je 135 osoba, od toga 82 % žena i 18 % muškaraca. Udio smrtnih presuda bio je visok, 67 %. Ukupno je 91 osoba osuđena na lomaču i pogubljena, a među pogubljenima žene čine 84 %, a muškarci 16 %. [1][2]

Kako su suđenja izgledala?

U Norveškoj se primjenjivalo norveško pravo, odvojeno od danskog, a većina upravitelja okruga i fogdova (lokalnih upravnih dužnosnika) bila je danskog podrijetla. [3] U Norveškoj su lokalni sudovi smjeli sami izricati smrtne presude, a one nisu morale na reviziju žalbenom sudu, za razliku od Danske; većina smrtnih presuda za vještičarenje u Finnmarku donesena je na lokalnim sudovima. [3] Kraljevska uredba o vještičarenju od 12. listopada 1617. odredila je da su „pravi” vještice i vještci oni koji su se vezali uz đavla ili s njim općili; tako je učena demonološka definicija ušla u slovo zakona. [2][3]

Willumsen u zapisnicima razlikuje dva shvaćanja vještičarenja: tradicionalno (maleficium, štetna čarolija pojedinca) i demonološko, s đavoljim paktom, skupovima i zajedničkim vještičarenjem. Demonološki progon prevladavao je od 1620. do 1663. [1] Postupci su često bili „lančani”: optužena osoba pod ispitivanjem imenovala bi druge žene koje su bile na skupu, a to je pokretalo nove postupke. [1] U Finnmarku je provedeno 30 proba vodom, više nego u ijednom drugom norveškom okrugu; proba je služila kao posredan dokaz. [3]

Prvi val: 1620.-1621. i uloga Johna Cunninghama

Willumsen tvrdi da su demonološke ideje u Finnmark stigle preko Škota Johna Cunninghama iz Crailua u Fifeu. Kralj Jakov VI. preporučio ga je 1603. dansko-norveškom kralju Kristijanu IV. kad je Cunningham stupao u njegovu službu, a 1619. je Cunningham postao upravitelj okruga Vardøhus. Sljedeće godine u Finnmarku se prvi put javljaju demonološke ideje u valu optužbi. [2] Prva žena osuđena na smrt bila je Karen Edisdatter 1620.; u valu 1620.-1621. smrtnu je presudu dobilo 12 žena. [2]

Optužbe iz tog vala odnosile su se na oluju na Badnjak 1617., u kojoj je potonulo 10 brodica i utopilo se 40 ljudi iz mjesnih sela. Prema Willumsen, demonološke ideje dale su toj tragediji novo, učeno objašnjenje. [2] Svoju tezu o Cunninghamovu utjecaju potkrepljuje jezičnim tragovima u zapisnicima. Riječ Ballvollen (mjesto za igru loptom) javlja se u finnmarškim zapisnicima kao mjesto skupa, a srodan oblik Ball-Ley zabilježen je u škotskom suđenju Barbari Bowndie. Willumsen smatra vjerojatnim da ju je Cunningham unio u ispitivanje Kirsten Sørensdatter 1621., koja je priznala đavolji pakt i skup nakon prijetnje mučenjem i probe vodom. [2]

Posljednji veliki val: 1662.-1663.

Toivo i Willumsen val od listopada 1662. do travnja 1663. opisuju kao posljednji i najteži u Finnmarku; dvadeset je žena osuđeno na smrt. [3] Na primjeru Margrette Jonsdatter iz Vardøa pokazuju kako je tekao postupak. Pred sudom je u Vardøhusu prvi put bila 8. listopada 1662.; šest je puta saslušana prije nego što je priznala, a 9. ožujka 1663. podvrgnuta je probi vodom. Nakon toga je dala demonološko priznanje, a 11. ožujka osuđena je na lomaču. Autori njezino priznanje tumače kao iznuđeno pripovijedanje: znala je da se u Vardøhusu žene koje ne priznaju teško muče. [3] U noći između 10. i 11. ožujka 1663. u Vardøhusu je Dorette Poulsdatter, koja nije htjela priznati, mučena do smrti na spravi za mučenje. [3] Ragnilde Endresdatter, imenovana u presudi izrečenoj istog dana, kasnije je oslobođena pred žalbenim sudom 23. lipnja 1663. [3]

Što je sa Sámima?

Sámima se u Europi u 16. i 17. stoljeću pripisivalo poznavanje čarolije; to je bilo poznato i iz knjige Olausa Magnusa o sjevernim narodima, objavljene u Rimu 1555. [1] Willumsen razlikuje četiri skupine optuženih: norveške žene, sámske žene, norveške muškarce i sámske muškarce. [1]

Većinu optuženih i pogubljenih čine norveške žene, uglavnom u lančanim postupcima s demonološkim priznanjima. Sámske žene također su optuživane u lančanim postupcima i davale su isti tip priznanja kao norveške, pa Willumsen zaključuje da su i one progonjene ponajprije zato što su žene. [1] Dvije trećine optuženih muškaraca bili su Sámi, a trećina Norvežani. Muškarci nisu optuživani za demonološko vještičarenje nego za tradicionalno: sámske muškarce teretilo se za prodaju vjetra brodovima, „bacanje ganda” (štetne čarolije za koju se zamišljalo da može biti sitan predmet ili muha pod kožom žrtve) i uporabu sámskog bubnja. [1] Smrtnu presudu dobio je samo jedan norveški muškarac, a sámskih muškaraca 13. [1]

Dvojica optuženih opisana su kao šamani: Quiwe Baarsen 1627., koji je osuđen na smrt, i Anders Poulsen 1692. Poulsenov slučaj nije riješen u Finnmarku nego je poslan vrhovnim sudskim vlastima u Kopenhagen, a dan nakon suđenja ubila ga je osoba pomućena uma, pa je ishod nepoznat. [1]

Steilneset: spomen-mjesto u Vardøu

Spomen-mjesto Steilneset u Vardøu otvorila je kraljica Sonja 2011. Čine ga dvije zgrade, duga i uska te stakleni paviljon, a tri su sastavnice umjetnost (Louise Bourgeois), arhitektura (Peter Zumthor) i povijest (Willumsen, autorica tekstova). [1] Duga je zgrada namijenjena samo 91 žrtvi: svaka ima svoju ploču s tekstom, a posjetitelj se s tekstovima susreće odmah pri ulasku. Willumsen piše da je žrtve željela prikazati kao pojedince, s imenom i glasom, trezvenim jezikom i bez „spekulacije, senzacije i sentimentalnosti”. Zumthor je postavio pitanje: „Kakvo je društvo spaljivalo svoje žene?” (Hva slags samfunn var det som brente sine kvinner?). [1]