Jean Bodin i Démonomanie des sorciers (1580.): pravnik koji je za vještice tražio posebna pravila

Tko je bio Jean Bodin?

Rođen je kraj Angersa između lipnja 1529. i lipnja 1530. kao sin bogatog krojača; kao mladić postao je karmelićanin, a poslije se školovao za pravnika. [3] Godine 1576. objavio je Šest knjiga o državi, gdje vlast ("majestet" ili suverenost) određuje kao najvišu, apsolutnu i trajnu moć nad građanima i podanicima. [3] Iste se godine oženio i naslijedio šurjaka na mjestu kraljevskog tužitelja pri sudu u Laonu. [3] Umro je od kuge 1596. [3]

Bodin je dakle po zanimanju bio kraljevski tužitelj i pravni stručnjak, ne sudac. Za jedan proces piše da je bio "pozvan" na presudu, ne da ju je sam izrekao, a u knjizi navodi i slučajeve koje je saznao od laonskih činovnika. [1][2][3]

Što je Démonomanie i kako je nastala?

Posvetu je potpisao u Laonu 20. prosinca 1579. i uputio je Christopheu de Thou, prvom predsjedniku pariškog Parlamenta. [2][3] Prvo izdanje nosi na naslovnici godinu 1580. (Pariz, Jacques du Puys); izdanje iz 1587. naslovnica opisuje kao "pregledano, ispravljeno i povećano". [1][2]

Povod je, kaže Bodin u predgovoru, jedna presuda: 30. travnja 1578. pozvan je na presudu protiv Jeanne Harvillier iz Verberiea kraj Compiègnea, optužene da je ubila ljude i stoku. Prema Bodinu, priznala je bez pitanja i mučenja, premda je isprva uporno poricala; njezina je majka ranije bila osuđena na spaljivanje, a sama Jeanne ranije na bičevanje. Suci su se složili da zaslužuje smrt; neki su predlagali vješanje, a prevladalo je mišljenje da treba biti spaljena živa. [1][2] Sve što ovdje znamo o njoj zapisao je Bodin, koji je u tom postupku bio pozvani stručnjak, pa se njezin iskaz ne može provjeriti.

Djelo ima četiri knjige. Prva govori o naravi duhova i o tome kako je tko "vještac" (Bodin ga određuje kao onoga koji "đavolskim sredstvima svjesno nastoji nešto postići"). Druga i treća opisuju djela vještaca i sredstva zaštite. Četvrta govori o istrazi, dokazima i kaznama, a na kraju je pobijanje Johanna Weyera. [1][2]

Što Bodin traži od sudaca?

Najvažnija je četvrta knjiga, u kojoj predlaže izmjene običnog postupka. Ovo je ono što je Bodin napisao, ne nužno ono što su sudovi radili. [2]

Drukčija pravila dokazivanja. Bodin priznaje da je u drugim procesima svjedočenje strogo uređeno: svjedok mora biti nepristran, a na temelju jednog svjedoka nitko ne smije biti osuđen. No za vještičarstvo piše da treba slijediti "posve drukčiji i izvanredan put", jer se djelo događa tajno. [1][2]

Svjedoci koji se inače ne primaju. Prema Bodinu, u ovom zločinu smiju svjedočiti i sudionici istog djela, pa i djeca protiv roditelja i roditelji protiv djece. Jedino se isključuje svjedok koji je optuženom smrtni neprijatelj zbog nečeg drugog, a ne zbog vještičarstva. [2]

Obećanja i obmane. Savjetuje da se priznanje izmami obećanjem nekažnjivosti onome tko se pokaje i imenuje sudionike. Sudac smije pretvarati sućut, nagovoriti zatvorenika da su ga drugi već optužili, poslati u ćeliju uhodu koji se predstavlja kao supatnik, a prije mučenja priređivati zastrašivanje, primjerice vriskom iz susjedne prostorije. Takvo je laganje, tvrdi, dopušteno: poziva se na starozavjetnu Rahabu te na Platona i Ksenofonta, a priznaje da Augustin i Toma Akvinski misle drukčije i da ih suci ne slijede. [2]

Mučenje i pretpostavke. Mučenje primjenjivati kad postoji "pola dokaza" ili snažne pretpostavke; kao znakove spominje pogled uperen u zemlju, neslaganja u iskazu, podrijetlo od majke osuđene za isto djelo i činjenicu da optužena ne plače, a tu posljednju tvrdnju pripisuje inkvizitorima Sprengeru i Grillandu. [2] Za većinu drugih zločina, piše, nitko se ne smije osuditi na smrt na temelju pretpostavki, "pa bile one i snažne", a za ovaj zločin predlaže iznimku. Slabe pretpostavke, međutim, ne bi trebale voditi osudi: tada treba nastaviti istragu i optuženika pustiti. [2]

Kazne. Za one koji su sklopili savez s đavolom i nanijeli štetu, Bodin traži smrt, i to spaljivanjem; spaljivanje opravdava i kao način da se smiri Božji gnjev nad cijelim narodom. [2][3] Za lakše prijestupe predlaže stupnjevane kazne: za one koji pokušaju čarolijom "svezati" osobe bičevanje i žigosanje, za gatare novčanu kaznu pa bičevanje i, tek treći put, vješanje, a "iscjelitelje" treba ispitati, pa ako se ne dokaže da su vještaci, zabraniti im rad pod prijetnjom tjelesne kazne. [2]

Weyer, Bodinov protivnik

U pobijanju na kraju knjige Bodin piše da mu je pred sam tisak tiskar poslao novu knjigu De Lamiis liječnika Johanna Weyera, u kojoj, kako on kaže, Weyer tvrdi da vještce i vještice ne treba kažnjavati. Bodin odgovara, kaže, "ne iz mržnje", nego radi Božje časti i zato što se Weyer hvali da je neke suce natjerao da promijene mišljenje, pa se vještice sada oslobađaju. [1][2]

Napada ga na tri točke. Prva: Weyer je, piše, nazivao suce koji osuđuju na smrt krvnicima i mesarima. Druga: bio je učenik i poslužitelj Heinricha Cornelija Agrippe, kojega Bodin drži jednim od najvećih vještaca svojeg doba; k tome Weyer na kraju knjige De praestigiis daemonum (Basel 1568.) popisuje 72 kneza i 7 405 926 đavola. Treća: Weyer, tvrdi Bodin, oslanjajući se na grčki tekst krivo tumači odredbu Izlaska (22,18) kao da se kažnjavaju trovači, a ne vještci, dok hebrejski izvornik, kaže Bodin, ne ostavlja dvojbu. [2]

Ovdje je samo ono što o Weyeru piše Bodin; Weyerove stvarne tvrdnje ovdje se ne prosuđuju. [2]