Benandanti i Thiess: noćne bitke za ljetinu

Tko su bili benandanti?

Benandanti su se zvali muškarci i žene, većinom seljačkog podrijetla, iz Furlanije na sjeveroistoku Italije. Ginzburg ime prevodi kao "ljudi za dobro". [2] Franco Nardon navodi da ga jezikoslovac Giovanni Battista Pellegrini izvodi od riječi bene (dobro) i andante (koji ide), što smatra najvjerojatnijim tumačenjem. [3]

Pred inkvizitorima su tvrdili da su rođeni u košuljici, odnosno omotani plodovim ovojem, i da zato moraju četiri puta godišnje u duhu izaći iz tijela, katkad u liku životinje, i boriti se protiv vještica i čarobnjaka da bi polja rodila. Prema njihovim pričama, benandanti su se borili granama komorača, a vještice stabljikama sirka. "Ako pobijede benandanti", rekao je jedan od njih, "one godine ljetina je bogata." [2] Nardon dodaje da su izlazili u noćima kvatri (tal. quattro tempora) i da su benandanti bili uvjereni da idu "u duhu", ali "doista", jer ih na to poziva njihovo posebno rođenje. [3]

U zajednici su imali i svakodnevniju ulogu: muškarci i žene benandanti liječili su ljude za koje se vjerovalo da su žrtve uroka, prepoznavali su navodne krivce i otkrivali ih zajednici. [3] Moduco je 1580. inkvizitoru objasnio da u njegovoj družini nema žena, ali da postoje žene benandanti i da se žene bore protiv žena. [3]

Prvo suđenje: Gasparutto i Moduco

Postupak protiv Paola Gasparutta iz Giassica i Battiste Moduca iz Cividalea počeo je u ožujku 1575. i završio u studenom 1581. Od 21. ožujka do 7. travnja 1575. inkvizitor fra Giulio Columberto iz Assisija i patrijarhov vikar Iacopo Maracco saslušali su četiri svjedoka i ostavili predmet na čekanju. Pet godina poslije preuzeo ga je novi inkvizitor, fra Felice Passeri iz Montefalca: prvo ispitivanje održao je 27. lipnja 1580., a 26. studenoga 1581. obojica su se javno odrekla svojih zabluda. [3]

Gasparutto je ispričao da je njegova majka sačuvala košuljicu u kojoj se rodio, dala ju je blagosloviti i nad njom služiti mise, a kad je odrastao, predala mu ju je. Rekla mu je da je rođen kao benandante, da će kao odrastao noću izlaziti, da je mora nositi na sebi i da će s benandantima ići boriti se protiv vještaca. Dodao je da njegova majka nije noću izlazila niti je bila među benandantima. [3]

Prema Nardonu, fra Felice vodio je postupak s jasnim ciljem: pokazati da su vjerovanja dvojice optuženih heretička. Tada se sporio s Paolom Bisantijem, vikarom akvilejskog patrijarha, o tome kome pripadaju takvi predmeti, a presude su mu u tom sporu bile osobni uspjeh. Tvrdnje da benandanti pripadaju družini koja čuva vjeru i ljetinu, da štuju svojega kapetana i anđela, da duša izlazi iz tijela i da košuljica ima čarobnu moć inkvizitor je tumačio kao zablude u vjeri i idolopoklonstvo. [3] Prema Nardonu, to je jedini postupak protiv benandanata koji je završio osudom za formalnu herezu, a ne samo za laku ili tešku sumnju na herezu. Kazna je bila javno odricanje, šest mjeseci zatvora i pokora. [3] U odricanju su morali izgovoriti i ovo: "Ispovijedam i vjerujem da naš duh i duša ne mogu po svojoj volji odlaziti iz tijela i vraćati se u nj." [3]

Što se zatim događalo u Furlaniji?

Nardon je popisao odluke crkvenih sudova protiv benandanata od 1581. do 1705. Većinom su to bile opomene i pokore. Među strožim kaznama bile su one za Mariju Panzonu, koju je mletačka inkvizicija 1619. osudila na javno odricanje, tri godine zatvora i trajno progonstvo, i za posljednjeg osuđenog benandantea, Leonarda iz Udina, koji je 1705. zatvoren, izvrgnut sramoti na stupu i protjeran. [3] Leonardo je, prema Nardonu, osuđen samo na temelju prijava, bez ispitivanja i bez poziva pred sud. [3]

Ginzburg piše da su inkvizitori benandante smatrali pravim vješticama koje sudjeluju u đavolskom kultu. Sugestivnim pitanjima, a katkad i mučenjem, nastojali su ih u to uvjeriti, i nakon pedeset godina i mnogo suđenja benandanti su, iako ne posve, počeli priznavati da su vještice. [2] Andrea Del Col u predgovoru Nardonovoj knjizi dodaje da se Sveti oficij u 17. stoljeću sve više bavio čarobnim liječenjem, pa su suce više zanimale iscjeliteljske prakse benandanata nego njihove noćne bitke, a poslije sredine stoljeća benandante gotovo više nisu ni ispitivali osobno. [3]

Livonija 1691.: starac Thiess pred sudom

Dana 28. travnja 1691. kraljevski okružni sud Venden (danas Cēsis u Latviji) zasjedao je u Jürgensburgu. Raspravljalo se o krađi u crkvi, a zatim i o "likantropiji" starca iz Kaltenbrunna, kojega zapisnik zove Stari Thiess. Krčmar Peter nasmiješio se kad je Thiess trebao prisegnuti kao svjedok; upitan zašto, odgovorio je da svi znaju kako se Thiess druži s đavlom i da je bio vukodlak. [1]

Thiess je otvoreno priznao da je bio vukodlak, ali je tvrdio da je s tim prestao prije desetak godina; poslije je to opozvao. Ispričao je da mu je seljak Skeistan u paklu slomio nos metlom na koju je bio privezan konjski rep, i to kad je iz pakla iznosio cvat žita. Raniji suci u Nitauu, rekao je, samo su se tome nasmijali i pustili ga. Jedan od sudaca, na čijem je imanju Thiess godinama živio i radio, izjavio je da, koliko zna, Thiessu zdravlje nikad nije zatajilo i da o takvim stvarima nikad ne laže. [1]

Na pitanja sudaca opisao je pakao "na kraju jezera" u močvari ispod Lemburga, s gospodskim odajama i vratarima. Vukodlaci onamo odlaze u vučjem obliku tri puta godišnje, uoči Duhova, Ivanja i blagdana svete Lucije, da bi vratili cvat žita, žito, voće i ribu koje su čarobnjaci odnijeli. Prethodne su godine zakasnili, pa je žito loše rodilo; ove su stigli na vrijeme i ljetina je obilna. [1] Đavao vukodlake ne podnosi, a njegovi ih čuvari tjeraju željeznim šibama "kao pse", jer su vukodlaci "Božji psi". Čarobnjaci služe đavlu i njihove duše pripadaju njemu, a duše vukodlaka idu u nebo. [1] Među vukodlacima ima i žena, a Nijemci, rekao je, imaju svoj poseban pakao. [1]

Vukodlakom ga je, prema njegovu iskazu, prije više od dvadeset godina učinio jedan nitkov iz Marienburga: dao mu je piće u krčmi. Prije smrti tu je ulogu htio prenijeti drugome: jednom bi otpio, tri puta dahnuo u vrč i rekao "Neka ti bude kao meni", a uloga bi prešla na onoga tko primi vrč. [1] Thiess se bavio i iscjeljivanjem; sam se nazvao "liječnikom za konje": blagoslivljao je kruh i sol i izgovarao riječi "Sunce i mjesec idu preko mora, donesite natrag dušu koju je đavao odnio u pakao i vratite životinji život i zdravlje koji su joj oduzeti". Ljudi su mu za to, prema njegovim riječima, davali novac, žito ili svinje. [1]

Mjesni pastor Bucholtz pokušao ga je navesti na pokajanje, no Thiess je ostao uporan: time je, rekao je, Bogu učinio veliku uslugu i dobro cijeloj zemlji. Stvar razumije bolje od pastora, koji je još mlad, a ljuti ga što prije nikoga nisu progonili, iako nije prvi ni posljednji koji to čini. Sudu je na kraju rekao da će, ako to traže, prestati jer je star i slab. [1]

Presuda je izrečena 31. listopada 1692. Sud je sve što je Thiess ispričao smatrao "đavolskom obmanom", a kaznu je obrazložio time da se nije dao odvratiti od svojih djela te da je proricao i davao blagoslove koje strogo zabranjuju najviše božanske i svjetovne vlasti, i time navodio druge na praznovjerje. Zbog njegove starosti odmjerio mu je "samo" dvadeset parova udaraca, koje mu je trebao javno zadati krvnik pred okupljenim seljacima župe, a zatim trajno progonstvo iz zemlje. Presuda je još trebala potvrdu dvorskog suda u Tartuu. [1]

Ginzburg: tragovi iste stare vjere?

Ginzburg je zapise o benandantima otkrio u furlanskim arhivima i 1966. objavio knjigu I benandanti (engl. The Night Battles). U njoj je iznio pretpostavku da su inkvizitori seljačka vjerovanja vezana uz plodnost, možda ukorijenjena u pretkršćanskoj prošlosti, preinačili u đavolske kultove i zatim iskorijenili. Kao potporu naveo je jedan, također iznimni slučaj: Thiessa, vukodlaka koji se u duhu bori protiv vještica za plodnost polja. [2] Sličnosti je tada tumačio zaboravljenom povijesnom vezom između Furlanije i Baltika, možda preko slavenskih elemenata; poslije je sam napisao da je to bilo "posve spekulativno i krajnje nejasno". [2]

Kasnije je oba slučaja smjestio u mnogo širi, euroazijski okvir šamanizma, koji je, prema njegovu tumačenju, ušao u sliku vještičjeg sabata. [2] Upozorava pritom da se rođenje u košuljici u zapisniku o Thiessu ne spominje. [2] U članku iz 2017. izdvaja četiri neobične crte: rođenje u košuljici, povremenu nesvjesticu, borbu protiv vještica i borbu za plodnost. Benandanti imaju sve četiri, a Thiess posljednje dvije. Te su crte, piše, previše posebne da bi bile slučajne, pa benandante i Thiessa smatra izdancima koji se djelomično preklapaju, a potječu iz vjerovanja daleke, nezapisane prošlosti. Na pitanje potječu li ta vjerovanja iz jednog događaja ili iz niza neovisnih novina koje su se poslije spojile odgovara: "Nikada nećemo znati." [2]

Kao dokaz da Thiessova slika vukodlaka kao neprijatelja vještica nije bila posve nova, Ginzburg navodi knjigu Caspara Peucera iz 1560. Peucer prenosi priču livonskog studenta Hermanna Witekinda o seljaku iz okolice Rige koji je naglo zaspao, a kad se probudio, rekao je da je progonio vješticu koja je letjela u obliku vatrenog leptira; vukodlaci se, dodaje Peucer, hvale da su pozvani tjerati vještice. [2]

U knjizi Old Thiess, a Livonian Werewolf (2020.) Ginzburg i Lincoln objavili su prvi engleski prijevod zapisnika, svoje starije radove i razgovore iz 2017. [4][5] U njoj su i poglavlja u kojima Otto Höfler Thiessa uspoređuje s germanskim kultnim skupinama, a Ginzburg s furlanskim benandantima, ruskim vukodlacima i šamanima. [5] Höfler se poziva i na 45. i 46. poglavlje 18. knjige djela Olausa Magnusa Historia de gentibus septentrionalibus. [1][5]

Kritičari: Lincoln, Nardon i Del Col

Bruce Lincoln, povjesničar religija sa Sveučilišta u Chicagu, odbacuje mogućnost da se u Thiessovu govoru prepoznaju ulomci drevnih vjerovanja; rezultati takvih velikih usporedbi, prema njemu, ostaju "u najboljem slučaju" pretpostavke. [2] Zapisnik čita kao primjer vjerskog, pravnog, kulturnog i političkog otpora livonskog seljaka pred sucima koji su, osim jednoga, nosili njemačka imena i pripadali njemačkoj eliti. Zapisnik je pisan na njemačkom, a nije jasno je li Thiess govorio njemački. Okretanje slike vukodlaka naglavce za Lincolna je hrabro prisvajanje i preinačavanje pristranog govora kojim je njemačka elita ponižavala seljake. [2] Ginzburg među kritičare svojega tumačenja ubraja i Willema de Blécourta. [2]

Nardon i Del Col kritiziraju Ginzburgovo čitanje furlanskih spisa. Del Col smatra da je Ginzburgova usporedba inkvizitora s antropologom zavaravajuća: saslušanje je krajnje nejednak razgovor, sudac mora suditi, a ne razumjeti, a optuženi može biti i osuđen na smrt. Zato glasovi optuženih ne dolaze do nas izravno, nego kao odgovori na pitanja, i treba najprije znati što su suci mislili i pitali. [3] Nardon zaključuje da su iskazi benandanata "fragmentarni" i "posredni", suprotno Ginzburgovoj tvrdnji o njihovoj neposrednosti, a da se prvo suđenje čini tako cjelovitim zbog posebnog zanimanja fra Felicea. [3] Prema Del Colu, unutar samih vjerovanja benandanata nema razloga da se borba za ljetinu postavi iznad drugih njihovih uloga, kao što je to učinio Ginzburg: iscjeljivanje i otkrivanje vještica bili su živi i u kasnom 17. stoljeću. [3] Izjednačavanje noćnih bitaka sa sabatom sigurno se događalo tijekom saslušanja, ali je, prema Del Colu, mnogo manje sigurno da se zbilo i u vjerovanjima same zajednice. [3]

Što je s našim krsnikom?

Hrvatska enciklopedija opisuje krsnika kao osobu nadnaravnih moći koja se za života bori protiv zlih sila da bi zaštitila ljude; vjerovanje je zabilježeno u Istri, na kvarnerskim otocima i u dijelovima Slovenije. Krsnik se rađa u bijeloj košuljici, liječi, može letjeti, upravljati vremenom i pretvarati se u životinje, a vječni mu je protivnik štriga. [6]

Nardon piše da u Istri i Dalmaciji postoji iznenađujući kontinuitet između zapisa iz 17. stoljeća (izvješća biskupa Tommasinija i nekih inkvizicijskih postupaka u Dalmaciji) i današnjih priča o krsnicima. I oni su iscjelitelji i protivnici vještica, rođeni u košuljici, a ono što doživljavaju u snu po sadržaju je jednako iskustvima furlanskih benandanata. U današnjim pričama o krsnicima nedostaje, prema njemu, samo motiv bitaka u zanosu za plodnost polja. [3]