"Švedski lov na vještice 1668.-1676.: Mora i priča o Blåkulli"

Kako je počelo?

Prema enciklopedijskom članku povjesničarke Anne-Sofie Schjøtner Skaar, sve je krenulo 1667. u Älvdalenu u pokrajini Dalarni: jedan je dječak ispričao da je, dok su zajedno čuvali koze, vidio jedanaestogodišnju Gertrud Svensdotter kako hoda po vodi te da se razbolio nakon što je pojeo komad kruha što mu ga je dala. Župnik ju je nekoliko puta ispitivao; priznala je, rekla da je bila na Blåkulli, da je onamo odvela druge mlade iz zajednice i imenovala ostale. Poslije toga je u Älvdalenu oko 80 osoba optuženo i izvedeno pred sud. [2]

Bengt Ankarloo, čija je knjiga iz 1971. temeljno djelo o tim procesima, početak velikih procesa smješta u sjevernu Dalarnu u ljeto 1668. Presude su, kao i obično, morale na potvrdu žalbenom sudu u Stockholmu (Svea hovrätt). Od 18 smrtnih presuda četiri su bile izrečene maloljetnicima; sud ih je znatno izmijenio i potvrdio samo kazne sedmorici odraslih koji su sami priznali. Priznanja su ponegdje izvučena mučenjem, a osude su se uglavnom oslanjale na iskaze djece i supočinitelja. Državnik Per Brahe smatrao je da treba istražiti dalje prije izvršenja, ali taj savjet nije prihvaćen, pa su sedmorica obezglavljena i spaljena krajem svibnja 1669. [1]

Što se dogodilo u Mori 1669.?

Ubrzo su nova istraživanja pokazala da je „zlo” raširenije nego što se strahovalo; središte je bila župa Mora uz jezero Siljan. Mještani su u Stockholm poslali predstavnika da zatraži odlučnije mjere za zaštitu djece. Vlada je imenovala kraljevsko povjerenstvo ovlašteno da samo izvrši smrtne presude. [1] Engleski prijevod teksta koji se predstavlja kao izvadak iz službenog zapisnika povjerenstva (v. Legenda) bilježi da se povjerenstvo sastalo 12. kolovoza u župnom dvoru, gdje su mu župnik i ugledni mještani „sa suzama u očima” opisali nevolju u kojoj su se našli i molili da ih se oslobodi. [3] Povjerenstvo je zadatak dovršilo u dva tjedna kolovoza 1669.: ispitano je 60 osumnjičenih, a stotine djece došle su s optužbama i pričama o putovanjima na Blåkullu. [1]

Smrtnu kaznu dobile su 23 osobe, većinom žene; 15 onih koji su priznali pogubljeno je odmah, na Bartolomejevo, na tri lomače (7, 5 i 3 osobe). Engleski tisak navodi da je izvršenje bilo 25. kolovoza. [1][3] Skaar u sažetku svojeg rada o Mori i norveškom Rendalenu navodi da su u oba slučaja u središtu bile predodžbe o sabatu na Blåkulli, a pozadina procesa dječje pripovijesti i optužbe. [4] Župnik Elof Skragge ostavio je podroban opis događaja i predodžbi o Blåkulli, pa je proces u Mori posebno poznat. [2]

Izvori se ne slažu u brojkama. Ankarloo navodi 60 ispitanih; Store norske leksikon (SNL) navodi oko 70 optuženih i oko 230 djece i mladih koji su istupili. [1][2] Engleski prijevod zapisnika govori o 70 krivih u selu, oko 300 „zavedene” djece i o petnaestero djece koja su „umrla kao ostali”; Ankarloo takve suvremene procjene (Horneck, Bekker: 70 odraslih i 15 djece) smatra jako preuveličanima, pa ih ovdje ne uzimamo kao činjenice. [1][3]

Što se dogodilo s djecom? Prema engleskom tekstu, kažnjavala su se i djeca koja su priznala da su bila na Blåkulli: 36 djece u dobi od devet do šesnaest godina moralo je proći kroz špalir i bilo je osuđeno na tjedno šibanje u trajanju od godinu dana, a dvadesetero mlađe djece trebalo je tri nedjelje zaredom dobivati šibe po rukama pred crkvenim vratima. [3] To je tvrdnja tog tiska, koju ovdje nije potvrdio nijedan drugi izvor.

Kako se lov širio i kako je završio?

U Mori je kraljevsko povjerenstvo bilo odgovor na molbe mještana, a poslije su se takva povjerenstva slala u većinu drugih dijelova zemlje do 1676. [1][2] Tijekom 1670. val se proširio po župama oko Siljana: u Stockholm su stizala izvješća o najmanje 300 osumnjičenih i tisućama „opsjednute” djece. Novi kraljevski sud počeo je raditi na Novu godinu 1671. i zauzeo načelo da se smije pogubiti samo onoga tko je sam priznao; tako je pogubljeno oko 15 osoba. Za one koji nisu priznali, a protiv kojih je bilo mnogo iskaza supočinitelja i djece, određeno je da ih se odvede na mjesto izvršenja i ondje navede na priznanje. U tome nisu uspjeli nijednom, pa su ih vraćali. Sud je izbjegavao pogubiti osobe koje se ne kaju jer je to značilo poslati ih u vječnu propast. [1]

Taj se oprez do 1672. napustio: žalbeni sud izrekao je najmanje tri bezuvjetne smrtne presude osobama koje nisu priznale. [1] Godine 1673. povjerenstvo za Hälsingland vodio je barun Gustav Rosenhane; on i dvojica pravnika (Anders Stiernhöök i Carolus Lundius) već su na početku prigovorili da je protuzakonito presuđivati o smrtnoj kazni na temelju iskaza supočinitelja i djece te da sadržaj priča o Blåkulli budi ozbiljnu sumnju u njihovu istinitost. Većina je ipak nametnula deset smrtnih presuda. Rosenhane se pismom obratio mladom kralju Karlu XI., koji je zapovjedio da se smiju pogubiti samo oni koji su priznali i koji su „korijen i izvor” zla; od 20 presuda izvršeno je najviše 8. [1]

U Ångermanlandu je 1674. povjerenstvo, u kojem su većinu imali svećenici i mjesni predstavnici, saslušalo najmanje 400 osumnjičenih i tisuće djece; pogubljeno je 48 osoba, od kojih mnoge nisu priznale. Početkom 1675. službeno je dopušteno i mučenje tvrdoglavih osumnjičenika. Godina 1675. bila je vrhunac: točan broj pogubljenih zbog manjkavih izvora nije poznat, ali sve upućuje na najmanje 100 žrtava. [1] Slavist Per-Arne Bodin opisuje jednu župu južno od rijeke Ångerman, gdje je 1675. 71 osoba obezglavljena istoga dana na granici triju župa, a tijela su im potom spaljena; spomen-kamen i danas stoji. [5] Magistarski rad Helene Bure Wijk navodi da je u Torsåkeru u Ångermanlandu 1675. obezglavljeno i spaljeno 68 žena i 3 muškarca; brojka se podudara s Bodinovom, ali ona pogubljenja smješta u razdoblje od ožujka do lipnja 1675., a Bodin piše da su svi pogubljeni istoga dana. [6] Guverner Carl Larsson Sparre odbio je sudjelovati u daljnjim pogubljenjima dok se pravni problemi ne riješe, a povjerenstvo je uz kraljevo odobrenje ukinuto, no, kako piše Ankarloo, „prekasno”. [1]

Do 1676. val je stigao do Stockholma. U ljeto 1675. gledanje „opsjednute” djece u skloništima bilo je gotovo razonoda; francuski veleposlanik, sumnjičav, u pismu svojem kralju to je opisao kao predstavu. U proljeće 1676. žalbeni je sud na kraljevu zapovijed ispitao desetak osumnjičenih u gradu i izrekao šest smrtnih presuda. U ljeto 1676. imenovana su dva posljednja povjerenstva. Jedna je žena spaljena živa, što je bio jedini takav slučaj u velikim procesima. Zatim su djeca svjedoci najednom počela priznavati da su priče izmišljene i da su optužene nedužne. Sud je preispitao dokaze i došao do istih rezultata, a posljednje osuđene žene pušteno je na slobodu. [1] Posljednje povjerenstvo u Stockholmu zaključilo je da je nemoguće dokazati jesu li optuženi ili optužitelji doista bili na Blåkulli. [2] Umjesto toga pokrenuti su postupci protiv nekolicine najaktivnijih svjedoka; četvoro ih je osuđeno na smrt zbog lažnih optužbi, a po zemlji je tiskana i razdijeljena zahvalna molitva. [1][2]

Ankarloo napominje da se promjena tradicionalno pripisuje liječniku Urbanu Hjärneu, članu povjerenstva, ali da je prema neobjavljenim izvorima slika drukčija: tijekom triju tjedana prije priznanja djelovali su drugi članovi suda, ponajprije mlađi svećenici, a Hjärne nije bio ni nazočan; njegov je doprinos došao kasnije, kad je sažeo stečena iskustva i uvjerio one koji su još dvojili. [1]

Što su djeca pripovijedala o Blåkulli?

Prema Ankarloovu tumačenju, Blåkulla je pozornica svih velikih procesa; pravne formule i učena terminologija sažimaju, kaže, šarene priče o njoj. Najčešće optužbe bile su đavolji pakt i odvođenje djece. [1] Kao motiv Blåkulla se u švedskim sudskim slučajevima javlja već krajem 16. stoljeća, ali je tada bila rijetka i vlasti su joj često pristupale sumnjičavo. U velikim procesima poprimila je mnogo opasniji oblik. [2] Što je u pričama poteklo iz mjesnih vjerovanja, a što iz sugestivnih pitanja svećenika i sudaca, ne zna se. [2]

Ankarloo zapaža da je Blåkulla često „izokrenuti” svijet: jede se zatiljkom, drži lijevom rukom, a sve običnije radnje rade se naopako. U početku je Blåkulla ugodna: sa svijetlom blagovaonicom, svadbenom gozbom, mlijekom, kašom i slatkim kruhom. Zlokobnim je čine izokrenuti vjerski običaji: odricanje od Boga, pakt sa Sotonom, krštenje, upis u crnu knjigu. Tko prekrši dogovor, trpi: hrana se pretvori u žabe i blato, a Sotona postaje dlakav, s rogovima i repom. Bijeli anđeli štite izmučenu djecu. Najstrože se osuđivalo odvođenje djece, no Ankarloo smatra da je to pomak naglaska unutar općenito poznatih predodžbi, a ne nešto isključivo švedsko. Optužbu je činilo teškom to što su, kako navodi, putovanja na Blåkullu ugrožavala prije svega besmrtnu dušu, a ne tijelo. [1]

Mučenje se u švedskim procesima o Blåkulli primjenjivalo dosljedno, a često je bilo upravo ono što je omogućilo da se pojedini slučaj razvije u veliki lančani proces. [2]