Kanidija: vračara iz Horacijevih epoda i satira

Pjesnik, optužba i šala

U Horacijevim pjesmama optužba za magiju i satira idu zajedno: vračara je ujedno strašna i smiješna, a pjesnik se prema njoj ne ponaša kao svjedok, nego kao pisac koji bira ton. Kanidija se pojavljuje u Satiri I.8 te u Epodama 5. i 17., a usput je spominju Epoda 3.8 te Satire II.1.48 i II.8.95. [2][4] Prema Bennettovu uvodu, prva knjiga Satira izašla je 35. pr. Kr., a Epode oko 29. pr. Kr. [3] Mrežna stranica Feminae Romanae ističe da je Kanidija za Horacija žena čiji su obredi sumnjivi i društveno opasni: suprotnost vrijednostima koje je promicao Augustov režim. [7]

Satira I.8: kip koji svjedoči

Pripovijeda Priap, drveni vrtni stražar. Počinje stihom koji je postao poznat: nekoć je bio smokvin panj, beskorisno drvo, dok se majstor, neodlučan hoće li napraviti klupu ili Priapa, nije odlučio za boga (st. 1–3). Kip čuva vrt od lopova i ptica, a stoji na mjestu gdje je nekoć siromašni svijet dobivao zajednički grob; sada je to zdravo mjesto na Eskvilinu, gdje se može šetati po sunčanom nasipu (st. 8–16). [2] Feminae Romanae dodaju da je to bilo područje koje je Mecenat preuređivao. [7]

Priapa, kaže, ne muče toliko lopovi i zvijeri koliko žene koje "čarolijama i otrovima" zbunjuju ljudske duše: ne može ih uništiti ni spriječiti da, čim lutajući mjesec pokaže lice, skupljaju kosti i škodljivo bilje (st. 17–22). [2] Vidio je Kanidiju u crnoj, podvezanoj haljini, bosu i raspuštene kose, kako zavija sa starijom Saganom; obje su blijede da ih je strašno gledati (st. 23–26). Noktima grebu zemlju i zubima razdiru crnu janjicu, a krv puštaju u jamu da bi iz nje izmamile duhove mrtvih koji će davati odgovore (st. 26–29). Zatim slijedi obred s dva lika: veći je od vune i njime se kažnjava manji, od voska, koji ponizno stoji kao netko tko će uskoro stradati onako kako stradavaju robovi (st. 30–33). Jedna zaziva Hekatu, druga Tizifonu, vide se zmije i paklenski psi, a crveni mjesec skriva se iza velikih grobnica da im ne bude svjedokom (st. 33–36). [2]

Do tog mjesta prizor je jeziv. Tada Priap priznaje da se ježio pred glasovima Furija te ispusti vjetar tako glasno da mu drvena stražnjica od smokvina drva pukne (st. 44–47). Vračare bježe u grad: Kanidiji ispadnu zubi, Sagani spadne visoka vlasulja (caliendrum), a bilje i začarani zavoji s ruku ostaju na zemlji, "uz veliki smijeh i šalu" (st. 47–50). [2] Pjesma se dakle ne zaustavlja na strahu: pretvara ga u burlesku, a promatrač, kip, istodobno je svjedok i ismijani junak.

Epoda 5.: dječak u zemlji

Epoda 5. mnogo je mračnija. Počinje usred prizora: dječak preklinje, u ime djece koje je vračara možda rodila uz Lucininu pomoć, u ime "ovoga ukrasa purpure" i Jupitera, da ga ne gledaju kao maćeha ili kao zvijer pogođenu kopljem (st. 1–10). Purpura je dječačka toga s purpurnim rubom (toga praetexta); Wickham navodi da su ona i zlatna kapsula oko vrata (bulla) znakovi koji se u st. 12 dječaku otimaju, a uz njih citira deklamaciju koja se pripisuje Kvintilijanu (Decl. 340) da je praetexta "sveta i dostojna poštovanja". [1][4] Pjesnik ga opisuje kao tijelo "koje bi moglo smekšati i srca Tračana" (st. 13–14). [1]

Kanidija, kose isprepletene kratkim zmijama (st. 15–16), naređuje da se spale smokve iščupane iz grobova, pogrebni čempresi, jaja žabe namazana krvlju, perje noćne sove, bilje iz Jolka i Iberije te kosti istrgnute iz čeljusti izgladnjele kuje (st. 17–24). Sagana prska kuću vodom iz Averna i ježi se kao morski jež (st. 25–28). Veja motikama kopa zemlju, ne obazirući se na savjest, da bi zakopani dječak umro gledajući hranu koja se tijekom dugog dana više puta mijenja, s glavom iznad zemlje koliko iz vode strše tijela koja lebde objesena o bradu (st. 29–36). Njegova srž i osušena jetra postali bi ljubavni napitak, kad bi mu se oči, uprte u zabranjenu hranu, sasušile (st. 37–40). [1][4]

Napulj, kaže pjesma, i svi susjedni gradovi vjerovali su da nije izostala ni Folija iz Arimina, koja tesalskim glasom skida zvijezde i mjesec s neba (st. 41–46). [1] Kanidija, glođući nepodrezani nokat palca (st. 47–48), zaziva Noć i Dijanu da gnjev obrate na neprijateljske kuće (st. 51–54) i traži da starca, kojemu se smije cijeli grad, pomazanog nardom, laju psi na Suburi (st. 57–60). Pita se zašto njezini otrovi ne djeluju kao Medejini (st. 61–66), zaključuje da ga je oslobodila neka vještija čarobnica (st. 71–72) i Varu ("o ti koji ćeš mnogo plakati") poručuje da se neće vratiti običnim napitcima: pripremit će jači, a prije će se nebo spustiti ispod mora nego što on neće gorjeti za njom kao smola (st. 73–82). [1]

Na kraju govori dječak. Više ne moli, nego proklinje: kad umre, noću će im dolaziti kao Furija, grebsti im lica kandžama, sjedati na uznemirena prsa i oduzimati san; svjetina će ih po ulicama kamenovati, a vukovi i eskvilinske ptice raznijet će im neukopane udove, i to neće promaći ni njegovim roditeljima koji će ga preživjeti (st. 83–102). [1] Tu pjesma staje. Ne kaže ni kako je dječak završio, ni dolazi li Var.

Što je pretjerano, a što se uklapa u poznate motive

Što je poznato iz književne predaje. Mnogi sastojci poznati su iz drugih rimskih pjesama o čarolijama. Wickham u bilješkama uz Epodu 5. uspoređuje popis s Propercijem (3.6.27: žaba i sovino perje), napominje da smokve rastu po grobljima (Juvenal 10.145), da se krastači pripisuje otrovnost (Plinije, Prirodoslovlje 32.5), da vodu iz Averna zna i Vergilije (Eneida 4.512) i da pasji lavež kao znak dolaska ljubavnika ima paralelu u Vergilijevoj 8. eklogi. [4] Isto tako, vračaru koja pjevom skida mjesec i zvijezde nalazimo u Epodi 17.5 i u Vergilijevoj 8. eklogi (st. 69), a tesalske čarobnjake u Horacijevoj Odi I.27. [4] U bilješci uz st. 50 Wickham upućuje i na Teokritovu Idilu 2. [4]

Što upućuje na šalu. Izvori koje ovdje navodimo ne potvrđuju da je ikad itko tako zakopan. Sama pjesma nosi znakove da joj nije cilj izvještaj. Wickham primjećuje da Kanidija u vlastitoj molitvi izlijeva prezir na ljubavnika, starog kicoša, i da je već napola uplašena da joj čarolije neće uspjeti. [4] Taj komentator nadalje smatra da spominjanje stvarne žene, Folije, i pozivanje na naklapanja Napulja služe tome da priči daju "dojam istinitosti". [4] U Satiri I.8 šala je izravna: pjesma završava bijegom vračara s ispalim zubima i vlasuljom. [2]

Dječak kao najteža optužba. Skidanje dječačkih znakova, toge s purpurnim rubom i bule, pojačava dojam zločina: žrtva je dijete kojemu bi, prema citatu koji navodi Wickham, i odjeća bila sveta. [4]

Optužba za žrtvovanje dječaka nije Horacijev izum. Cicero u govoru protiv Vatinija (In Vatinium 14) pita protivnika kako je mogao prezreti auspicije, kad je, kako kaže, običavao "izmamljivati duše mrtvih i bogovima Manima prinositi utrobu dječaka". [8] Tu je riječ o govorničkoj tvrdnji, koju ovdje ne provjeravamo; ona pokazuje da je slika vračanja uz žrtvovanje dječaka bila poznata kao optužba.

Satira kao optužba

Feminae Romanae tvrde da su se osobe koje se bave magijom doživljavale kao prijetnja, a to potkrepljuju time što je Agripa, prema Kasiju Dionu, kao edil iz grada istjerao astrologe i "šarlatane" (49.43.5), što se obično datira u 33. pr. Kr. [7][9] Horacije u Satiri I.8 Priapom ocjenjuje vračarske radnje kao društveno neprihvatljive i nečovječne, a istodobno ih pretvara u komediju. [7]

Epoda 17. to pokazuje iz drugog kuta: Horacije nudi Kanidiji opoziv (palinodiju), a ona ga odbija. Wickham primjećuje da obojica sugovornika podrazumijevaju da je ona vračara, da ona priznaje svaku optužbu i ljuti se samo što je objavljena, te da je ton osobniji nego prije. [4] Feminae Romanae je čitaju kao izazov pjesniku na dvoboj pjesama (carmina), u kojem ona zastupa drukčiju, mračnu poetiku. [7] Čarolija je tu istodobno pjesma i prijetnja.

Je li Kanidija postojala?

Najstariji odgovor daju komentari uz Horacija, koje Feminae Romanae pripisuju Porfirionu (3. st.). Uz stih Epode 3.8 piše da je Horacije stavio ime Kanidija umjesto Gratidija jer u pjesmi nije dolikovalo navesti pravo ime i da je Gratidija bila napuljska prodavačica pomasti, "kao nekakva zloćudnica". Uz Epodu 5.43 isti komentar zaključuje da je zločin počinjen u Napulju, jer je Gratidija bila iz Napulja. [6][7] Wickham tu postavku o Napulju objašnjava nesporazumom st. 43 i prizor smješta u kuću u Rimu, vjerojatno na Suburi. [4]

Je li identifikacija točna, ne zna se. Feminae Romanae navode Porfirionovu tvrdnju uz opasku da je ona "daleko od sigurne". [7] Wickham u uvodu u Ode, raspravljajući o tome kriju li imena u pjesmama stvarne osobe, kao jedan od primjera koje predaja nabraja navodi Gratidiju pod imenom Kanidije; priznaje da se mogućnost ne može isključiti, ali da nema mjerila za razlikovanje stvarnih osoba od izmišljenih. [5] U uvodu u Epodu 17. on drži da Horacije ne bi održavao izmišljen lik kroz tri pjesme i više spomena, pa je vjerojatniji osobni sukob izražen "više ili manje alegorijski", ali dodaje da je zagonetku nemoguće posve riješiti. [4] U uvodu uz Odu I.16 napominje da bi, ako se tamošnji opoziv odnosi na Epode 5. i 17., trebalo Epodama i Satiri I.8 dati manje stvarnosti nego što bismo prirodno dali. [5]

Zaključak je dakle otvoren: komentar je napisan stoljećima nakon pjesama, a sličnost imena ne dokazuje identitet. Raspravlja se, bez odluke. [5][6][7]