Ben Jonson i The Masque of Queens (1609.): vještice s bilješkama ispod crte

Što je Masque of Queens?

Maska je bila dvorska zabava s glazbom, plesom, pjesmama i skupocjenom scenografijom, u kojoj su glavne uloge plesača plemići ili sama kraljevska obitelj. Naslov izdanja kaže da je ovu masku iz Kuće slave "proslavila" kraljica Velike Britanije sa svojim damama, u Whitehallu. [1] U posveti prinčevu Henryju piše da je to treći put da ga kraljica angažira za svoje osobne nastupe s damama, pa je najprije htio da zamisao bude dostojna njihovih osoba; zato je za temu izabrao "časnu i istinitu slavu, rođenu iz vrline". [1]

Prema urednikovu uvodu u izdanje iz 1890., Jonsonov rukopis maske čuva se među Kraljevskim rukopisima Britanskog muzeja i uključuje posvetu princu Henryju; izvedba je bila 2. veljače 1609. (novi stil). [2] Na tom izdanju, a ne na izvornom tisku, počiva ovaj članak.

Zašto vještice na početku?

Kraljica je, kaže Jonson, zatražila nešto što će prethoditi njezinu plesu i imati mjesto "folije ili lažne maske", a on je htio izbjeći ono što je prošle godine već učinio: antimasku dječaka. Zato je zamislio da dvanaest žena u odori vještica utjelovi Neznanje, Sumnju, Lakovjernost i slične suprotnosti dobroj slavi, pa kaže da to nije maska nego "prizor čudnovatosti" s mnogo gesta. [1] Vještice dakle nisu samo strašilo: svaka je i alegorija poroka, a zajedno čine kontrast čestitim kraljicama koje slijede.

Prizor počinje paklom koji se pali ispod i dimi do vrha dvorane. Iz njega izlaze vještice, jedna po jedna, do jedanaest, "različito odjevene": neke s štakorima na glavi ili ramenima, neke s lončićima masti uz pojas, sve s vretenima, bubnjevima, zvečkama i drugim "otrovnim" pomagalima. [1] Jonson izrijekom piše da je odjeću smislio Master Jones, uz izum i arhitekturu cijele scene i stroja, a on sam propisao samo rekvizite od guja, zmija, kostiju, trava i korijenja, i to "prema autoritetu starih i novijih pisaca" te za greške preuzima odgovornost. [1]

Nedostaje im poglavarica, pa je dozivaju čarolijom. Dolazi Dama, bosa, podvučene haljine, čvorasta uvijena kosa isprepletena zmijama, s bakljom načinjenom od ruke mrtvaca. [1] Jonson u bilješci kaže da u njoj prikazuje Atu, to jest Zlo ili Nesreću, prema Homerovu opisu, a da je bosu i podvučenu haljinu preuzeo od Horacija, dok kosu s zmijama vuče iz Horacijeve pete epode i iz Lukanova opisa Erihto. [1]

Potom Dama prozove vještice po imenima poroka, a one nabrajaju što su donijele: vučje dlake, pjenu bijesnog psa, gujine uši, korijen mandragore, lubanju iz kosturnice, mast ubijenog djeteta, mrtvačevu žilu s vješala i mozak crne mačke. [1] Zatim ih Dama poziva da nasrnu na "slavu ove noći", a prizor završava plesom: čim glazba odjednom prasne, i vještice i pakao nestanu, a pojavi se Kuća slave s dvanaest plesačica na prijestolju u obliku piramide; Herojska vrlina, odjevena kao Perzej, izgovara prvi govor. [1]

Što su bilješke?

Jonson u posveti piše da mu je bilo teško "pronaći pojedine autoritete" za ono što je pisao "iz punine i sjećanja" na svoje ranije čitanje, i to po prinčevoj zapovijedi, a pritom smatra da će princ tako opravdati njega i izbjeći "tvrdoću tuđeg izvornog neznanja", to jest ljude koji su već gotovi s osudom. [1] Dakle bilješke nisu ukras nego dodatak na zahtjev čitatelja koji je htio vidjeti odakle što dolazi.

Izvori u bilješkama uglavnom su triju vrsta: [1]

Antički pjesnici. Uz zaziv "iz jezera, s grobalja, s vješala" bilješka upozorava da je Lukan u opisu Erihto bilježio upravo takva mjesta. [1] Uz kopanje jame noktima, voštane likove i krv crnog janjeta Jonson navodi Horacijevu osmu satiru prve knjige, gdje spominje Kanidiju i Saganu, a latinske stihove prepisuje. [1] Uz jaja i krv žabe te perje noćne sove upućuje na Horacijevu petu epodu, a uz sličan sastojak na Ovidijevu Medeju. [1] Uz ubijanje djeteta radi masti upućuje na Horacijevu petu epodu i na Lukana, čije se "divne stihove" nikad ne umori prepisivati. [1] Uz lubanje i ljudske ostatke navodi Apulejev opis vještičina pribora i Lukanovu Erihto. [1] O Erihto i Kanidiji vidi odvojene članke.

Učeni pisci o demonologiji. Za Damu, naziv vođe sabata, Jonson upućuje na Del Ria, Disquisitionum magicarum, koji navodi Apulejevu "kraljicu vještica", a za mazanje mašću prije leta navodi Apuleja, Remigija, Del Ria i Bodina, uz Spinu, Elicha, Paracelsa i Portu. [1] Za jahanje koze, koja je prema njima sam vrag, poziva se na Remigija i Bodina te pridodaje da i "Njegovo Veličanstvo" priča o vragu u obliku koze kod stanovnika Calicuta (Daemonologie, 2. knjiga, 3. poglavlje). [1] Poseban je prilog o "malom Martinu", duhu koji vještice zove na sastanke: Jonson ga opisuje prema Del Riu i Bodinu, koji pak citiraju priču Paula Grillanda o ženi koju zove glas vraga i koja se maže mašću pa jaše kozla. [1] Uz vrisku i ples vještica upućuje na Bodina, Remigija, Del Ria i Elicha; kaže da vještice plešu leđa uz leđa, ruku u ruci, u krugovima unatrag ulijevo, a to je plesni majstor Hierome Herne "izvrsno oponašao". [1]

Prirodna magija. Za mandragoru i vađenje korijena navodi Plinija (prirodoslovlje), a za uobičajeno otrovno bilje (kukuta, bunika, velebilje i sl.) Paracelsa, Portu i Agrippu. [1] Uz mast od djetinje masnoće spominje Paracelsa i Portu. [1]

Gdje Jonson sam priznaje da nema izvora?

Bilješke ponekad priznaju granicu. Uz zelenog pijetla, na kojem vještica jaše, Jonson piše "da priznam iskreno" da za njega nema drugog temelja od "pučke priče" o vještici koja je s takvim pijetlom i klupkom plavog konca zrakom pobjegla iz ruku pravde; priču je, kaže, čuo još kao dječak u školi, a nešto slično nalazi kod Del Ria. [1] Ta rečenica pokazuje da razlika između ruralne pripovijetke i citata iz učene knjige nije bila ni Jonsonu posve jasna ni važna: oboje stoji u istoj bilješci.

Zanimljiva je i bilješka uz čaranje voštanim likovima. Jonson prepisuje Bodinovu priču o voštanim slikama pronađenima u gnoju kraj Islingtona, koje se vezuju uz kraljicu Elizabetu, i dodaje da on sam, "tada vrlo mlad", pamti da je ta glasina kružila. [1] Uz Bodinovo svjedočanstvo, dakle, stoji i vlastito sjećanje.

Kako se Jonson odnosi prema kralju Jakovu?

U bilješkama se Daemonologie kralja Jakova spominje uz Bodina i Remigija kao "knjiga našeg suverena" i navodi kao potvrda koze kao vražjeg oblika; Jakovljeva knjiga doista u 2. knjizi, 3. poglavlju spominje vraga koji se pojavljuje u Calicutu. [1][3] Za Jakovljev stav i škotske procese vidi članak o North Berwicku. Reginald Scot u pročitanim bilješkama uz antimasku nije imenovan; o njemu vidi članak o njegovoj knjizi.

Kraljica Anna i dvanaest kraljica

Kad se pakao raspline, pojavi se Kuća slave, čiju je građevinu i ukras, prema Jonsonu, u cijelosti smislio Master Jones: donji stupovi imaju kipove najboljih pjesnika, Homera, Vergilija i Lukana, a gornji junake koje su pjevali, Ahileja, Eneju i Cezara. [1] Dvanaest plesačica prikazuje kraljice, među njima Penthesileju, Camillu, Candace, Boadiceu i Zenobiju. [1] Dvanaestu i najvišu Jonson prikazuje kao Bel-Annu, kraljicu oceana; ime je, piše, smislio da uz kraljičino ime doda pridjev "lijepa" i da ga zadrži u svim pjesmama u kojima je spominje. [1] U Jonsonovu naslovu maske izvodi je kraljica sa svojim damama, dakle ona sama pleše najvišu ulogu, Bel-Annu, čijoj se slavi vještice u prizoru žele suprotstaviti. [1]

Što je Jones dodao?

Jonson sam pripisuje Jonesu odjeću vještica i "izum i arhitekturu" cijele scene i stroja. [1] Uz sliku vidi se Jonesov nacrt kostima Penthesilee, jedne od dvanaest kraljica; rukopisni natpis na nacrtu navodi groficu od Bedforda kao kraljicu Amazonki, Penthesileu.